Na prvoj stranici stare knjige pisalo je: „Nijedna oteta mjera žita neće ostati neplaćena. Ako ja ne vratim dug, vratiće ga moja djeca i njihova djeca.“
Ispod te rečenice nalazilo se sedamnaest imena siromašnih seljaka. Pored svakog imena pradeda je zapisivao koliko im je žita ukrao, koliko zemlje su izgubili i koliko su mu ostali dužni.
Ali kod posljednjeg imena nije bilo nikakvog iznosa. Samo crveni krst i rečenica:
„Ovu porodicu nikada ne smijem ponovo vidjeti.“
Bila je to porodica Petrović, za koju sam znao da je nekada živjela u našem selu. Njihova kuća stajala je napuštena više od pedeset godina.
Odlučio sam da istražim šta se dogodilo.
Najstariji čovjek u selu, djed Milan, problijedio je kada sam mu pokazao knjigu.
„Tvoj pradeda nije samo krao žito“, rekao je drhtavim glasom. „Jedne zime oduzeo je posljednju vreću brašna udovici koja je imala troje djece. Molila ga je na koljenima da joj ostavi makar malo hrane.“
„I šta se dogodilo?“, upitao sam.
Starac je oborio glavu.
„Najmlađe dijete nije preživjelo zimu. A žena je pred cijelim selom proklela tvog pradedu i rekla da njegova porodica nikada neće imati mira dok se ne vrati ono što je oteto.“
Osjetio sam jezu niz kičmu.
Tada mi je Milan rekao da žena nije umrla u selu. Odselila se sa preostalom djecom, ali je prije odlaska ostavila jednu kovertu kod sveštenika.
„U toj koverti bila je istina zbog koje je tvoj pradeda posljednjih godina života prestao da spava.“
Otišao sam u staru crkvu. Sveštenik je dugo pretraživao arhivu, a zatim pronašao požutjelu kovertu s prezimenom moje porodice.
Unutra se nalazilo pismo.
„Čovjek koji je mojoj djeci oteo posljednji zalogaj ne zna da sam sačuvala dokument kojim mogu dokazati da kuća u kojoj živi, mlin i sva zemlja nikada nisu bili njegovi.“
Ruke su mi počele drhtati.
Ispod pisma nalazio se stari ugovor. Na njemu je pisalo da je moj pradeda falsifikovao potpis njenog pokojnog muža i tako preuzeo gotovo čitavo imanje.
Odjednom mi je postalo jasno zašto je naša porodica toliko godina živjela u bogatstvu.
Ali na dnu koverte bila je fotografija dvojice dječaka. Jedan je bio moj djed, a drugi nepoznato dijete.
Na poleđini je pisalo:
„Jedan je odrastao u bogatstvu, drugi u siromaštvu. A samo njihova majka zna koji je čiji.“
Nisam razumio.
Otišao sam kući i pokazao fotografiju ocu. Čim ju je ugledao, počeo je plakati.
„Sine, mislio sam da će ta tajna umrijeti sa mnom.“
„Kakva tajna, tata?“
Sjeo je za sto i rekao:
„Tvoj pradeda je, osim zemlje, toj siromašnoj ženi oduzeo i dijete.“
Srce mi je zastalo.
„Kako misliš oduzeo dijete?“
„Kada je njegova žena rodila mrtvu bebu, donio je kući sina te udovice i svima rekao da je njegov. Taj dječak bio je tvoj djed.“
Nisam mogao vjerovati.
Znači, mi uopšte nismo bili krvni potomci čovjeka čije smo prezime nosili!
„A šta se dogodilo s drugim dječakom?“, upitao sam.
Otac je otvorio staru ladicu i izvadio fotografiju čovjeka kojeg sam odlično poznavao.
Bio je to naš komšija, čika Petar, čovjek koji nam je godinama donosio hranu kada smo ostali bez novca.
„On je sin te porodice“, rekao je otac. „Cijelog života znao je istinu, ali nikada nije tražio ništa.“
Suze su mi krenule niz lice.
Sutradan sam otišao kod Petra, odlučan da mu kažem da ćemo vratiti sve što možemo.
Ali kada sam pokucao na vrata, dočekala me njegova unuka.
„Djed je juče umro“, rekla je. „Ali ostavio je nešto za vas.“
Pružila mi je malu kutiju.
U njoj je bio stari ključ, fotografija mog oca iz djetinjstva i pismo.
„Ako ovo čitaš, znači da više nisam živ. Nisam želio novac ni zemlju. Samo sam čekao da neko iz vaše porodice konačno sazna istinu. Ali prije nego što odlučiš šta ćeš vratiti, moraš otvoriti podrum ispod starog mlina.“
Te večeri otišao sam do napuštenog mlina. Ključ je savršeno odgovarao zarđaloj bravi.
Iza vrata nalazila se mala prostorija puna prašnjavih sanduka. U jednom sam pronašao desetine pisama i starih dokumenata.
Ali ono što je ležalo na samom dnu sledilo mi je krv.
Bio je to izvod iz matične knjige rođenih mog oca.
Pored njegovog imena stajala su imena roditelja koja nikada ranije nisam čuo.
A zatim sam ugledao još jedan dokument, potpisan prije samo pet godina.
Na njemu je pisalo da moj otac nije jedini nasljednik ukradenog imanja. Druga polovina pripada čovjeku kojeg sam prije tri mjeseca zaposlio u svojoj firmi, a koji mi je upravo tog jutra rekao da želi razgovarati o smrti moje majke…
Kada sam pročitao njegovo ime, shvatio sam da možda ništa od onoga što se našoj porodici događalo posljednjih godina nije bilo slučajno.
Jer čovjek koji nam je navodno došao pomoći zapravo je godinama čekao da nam naplati dug star gotovo stotinu godina…
