Moja ćerka je problijedjela jer je advokat prvo pročitao njeno ime. Pomislila je da joj ostavljam najviše. Ali u dokumentu je stajalo nešto drugo: kuću, zemlju i štednju nisam tog dana dijelio nijednom djetetu. Ranije sam sastavio testament kojim veći dio imovine ostavljam unuci, ćerkinoj djevojčici, uz odgovarajuće zakonske uslove.
Svi su počeli govoriti uglas. Najstariji je tvrdio da se njemu čini nepravda, najmlađi je ponavljao da je i očekivao da ga preskočim. Advokat ih je prekinuo i objasnio da će se nakon moje smrti svakako morati poštovati prava koja zakon priznaje nasljednicima. Ništa nije bilo onako jednostavno kako su oni zamišljali.
Onda sam rekao zašto sam razmišljao o unuci. Ona je jedina dolazila u bolnicu bez pitanja o računima i imovini. Donosila mi je crteže, čitala iz školske lektire i raspitivala se da li me boli. Nisam želio da je nagradim zato što je bolja od drugih, nego da joj makar dio onoga što sam stekao pomogne da završi školu i počne svoj život.
Ćerka je zaplakala. Rekla je da nije imala pojma da se djevojčica sama dogovarala s bakom da dolazi. Bilo ju je stid što je u bolničkoj sobi glasnije govorila o njivi nego o mom zdravlju. Zatražila je da ostane kada ostali izađu.
Nasamo mi je priznala da se bojala kako će platiti dugove i da je zato pominjala nasljedstvo. Rekao sam joj da strah razumijem, ali da ga nije smjela pretvoriti u svađu nad mojim krevetom. Dugo smo pričali o svemu što smo godinama prećutkivali.
Nisam siguran hoću li dočekati još mnogo rođendana. Testament će možda biti osporavan, a porodici će trebati vremena da popravi odnose. Ali tog dana prvi put niko nije pitao koliko vrijedi moja kuća. Ćerka me je uhvatila za ruku i pitala jesam li gladan.
