Nisam mu odgovorila odmah. Pitala sam ga zašto je majci donio novac i izjavu prije nego što smo saznali kako je otac stradao. Gledao je fotografiju i rekao da je tada slušao savjet svog pravnika. Kao da se time moglo objasniti sve: i naša prazna kuća i majčine neprospavane noći.
Rekla sam mu da ga ne mogu zastupati. Nisam željela da moj posao postane način da mu vratim bol. Uputila sam ga drugom advokatu i zamolila da ode. Na vratima se okrenuo i pitao može li mi donijeti nešto što je davno trebao predati mojoj porodici. Nisam mu obećala da ću išta prihvatiti.
Vratio se poslije tri dana s kutijom dokumenata. Među njima je bio izvještaj o neispravnoj skeli i dopis da se radovi obustave. Dopis je stigao dva dana prije očeve smrti. Na njemu je njegovim rukopisom pisalo da se rok mora ispoštovati. Nisam ga pitala je li znao. Potpis je odgovorio umjesto njega.
Dokumente sam odnijela majci. Dugo je gledala prvu stranicu, a onda rekla: „Znači, ipak nisam bila luda.” Godinama su je uvjeravali da traži krivca zato što ne može prihvatiti nesreću. Nisam joj obećala pobjedu. Zajedno smo potražile nezavisnog advokata da provjeri šta se nakon toliko vremena još može učiniti.
On je pristao dati izjavu i predao dokumente bez uslova. Nije tražio da ga zbog toga branim od sinova. Prvi put je priznao da je nastavak radova bio njegova odluka. Majka nije uzela njegovo pero kada joj ga je ponudio. Rekla mu je da joj ne treba uspomena na čovjeka zbog kojeg njena djeca nisu imala oca.
Još ne znam kakav će biti ishod našeg postupka. Znam da majka sada spava bez one iste rečenice: „Možda sam trebala potpisati.” Dokaz da nije izmišljala nepravdu nije joj vratio muža, ali joj je vratio glas. Biste li uopšte saslušali čovjeka koji vam je toliko uzeo, čak i kada dođe spreman da prizna vlastitu odgovornost?
