Na crtežu je unuka stajala pored djeda, a iznad njega je nacrtala veliki oblak. Učiteljica mi je rekla da joj je djevojčica objasnila kako djed viče kada ona pogriješi i govori joj da će je baka prestati voljeti ako ne sluša.
Srce mi je potonulo. Moj muž je znao biti strog prema našem sinu, ali nisam vidjela kako razgovara s unukom kad ostanu sami. Uvijek bih pretpostavila da snaja pretjeruje, a sin mi je govorio samo da je među njima došlo do nesporazuma.
Nazvala sam snaju i zamolila je da se vidimo. Ispričala mi je da je unuka jednom prosula sok, a moj muž joj je rekao da je nespretna i da više ne dolazi. Kad je pokušala razgovarati s njim, naljutio se i rekao joj da dijete mora očvrsnuti.
Najviše me zaboljelo što mi je snaja ranije pokušala reći da je djevojčici neugodno. Ja sam je prekinula i optužila da izmišlja izgovore. Izvinila sam joj se bez opravdavanja i priznala da sam je ogovarala pred rodbinom.
Kod kuće sam pokazala mužu crtež. Prvo je rekao da se šalio, ali sam ga pitala zašto se onda dijete boji doći. Nakon dugog razgovora pristao je da se izvini i da ne ostaje sam s unukom dok se ona ponovo ne osjeti sigurno.
Nekoliko sedmica kasnije vidjela sam je u parku zajedno sa snajom. Donijela sam joj bojice i rekla da je volim čak i kad nešto prospe ili pogriješi. Zagrlila me, ali nisam tražila da odmah dođe kod nas. Povjerenje se mora zaslužiti. Biste li vi mogli oprostiti baki što nije slušala?
