Poslala sam mu kratku poruku: „Može. Gdje i u koliko sati?“
Odgovor je stigao gotovo odmah.
„U osam. Restoran pored rijeke. Čekam te.“
Cijelog dana nisam mogla da se smirim. Presvukla sam se najmanje pet puta, namjestila kosu i stavila svoj omiljeni parfem. Srce mi je lupalo kao nikada prije.
Kada sam stigla u restoran, ugledala sam ga za stolom pored prozora. Ustao je, nasmiješio se i izvukao mi stolicu.
„Mislio sam da nećeš doći“, rekao je.
„A ja sam mislila da me nikada nećeš primijetiti“, odgovorila sam stidljivo.
Nasmijao se i naručio večeru. Razgovarali smo satima. Pričao mi je o svom poslu, putovanjima i životu. Bio je pažljiv, duhovit i toliko šarmantan da sam potpuno zaboravila na razliku u godinama.
A onda je izgovorio rečenicu koja me iznenadila.
„Moram nešto da ti priznam prije nego što ovo ode dalje.“
Osjetila sam knedlu u grlu.
„Oženjen si?“ upitala sam.
Odmahnuo je glavom.
„Ne. Bio sam oženjen, ali sam se razveo prije pet godina. Imam kćerku koja je skoro tvojih godina.“
Nastala je tišina.
„Znači, ja bih mogla biti tvoja kćerka?“ upitala sam.
„Po godinama možda. Ali ne želim da te gledam tako. Ipak, važno mi je da znaš istinu i sama odlučiš želiš li da se viđamo.“
Te večeri vratila sam se kući zbunjena. Bio je sve ono o čemu sam maštala, ali odjednom sam shvatila koliko su nam životi različiti.
Narednih dana nastavili smo da se dopisujemo. Nije me požurivao, nije tražio ništa i uvijek je poštovao moje granice.
Poslije nekoliko sedmica pozvao me da upoznam njegovu kćerku.
Pristala sam, ne sluteći šta me čeka.
Kada sam ušla u kafić i ugledala djevojku koja je sjedila za stolom, noge su mi se odsjekle.
BILA JE TO MOJA NEKADAŠNJA NAJBOLJA DRUGARICA IZ SREDNJE ŠKOLE!
Pogledala me, pa svog oca, a zatim ponovo mene.
„Čekaj… TI si djevojka o kojoj mi tata stalno priča?“
Nisam znala gdje da gledam.
Ona je nekoliko sekundi ćutala, a onda prasnula u smijeh.
„Pa dobro, tata, stvarno nisi mogao naći nekoga koga ne poznajem?“
Svi smo se nasmijali, ali meni nije bilo svejedno.
Kasnije me odvela u stranu i rekla:
„Znam da ti je ovo čudno. I meni je. Ali moj otac dugo nije bio srećan. Samo te molim da budete iskreni jedno prema drugom.“
Te riječi nikada nisam zaboravila.
Prošlo je nekoliko godina. On i ja smo još zajedno. Bilo je komentara, osuđivanja i ljudi koji su govorili da naša veza nema budućnost.
Ali naučila sam nešto važno.
Nije dovoljno da neko bude lijep, bogat ili stariji i iskusan. Važno je kako se ponaša prema tebi, da li te poštuje i da li uz njega možeš biti ono što jesi.
A moja nekadašnja drugarica?
Danas se često smijemo našem prvom susretu i onoj večeri kada niko od nas nije znao šta da kaže.
Život ponekad napiše priču koju ni sami ne bismo smjeli da zamislimo.
