U zamotuljku je bila mala drvena igračka, ručno izrezbaren automobil bez jednog točka. Uz njega je stajala fotografija mladića koga nikada nisam vidio. Otac mi je rekao da je to njegov mlađi brat, koji je umro mnogo prije mog rođenja.
Tada sam prvi put čuo za očevo djetinjstvo. I oni su odrasli u siromaštvu. Njegov brat je maštao o pravom automobilčiću, a otac mu ga je pokušao napraviti od komada drveta. Nije stigao da dovrši posljednji točak. Poslije bratove smrti više nikada nije uzeo alat da pravi igračke.
Otac je ispričao da ga svaki put, kada me vidi pred izlogom, zaboli što mi ne može kupiti ono što želim. Govorio je da se ne plaši dugova koliko se plaši da jednog dana pomislim da nisam vrijedan lijepih stvari. Nisam znao šta da kažem. Samo sam uzeo igračku i sjeo kraj njega.
Sljedećih dana zajedno smo tražili odgovarajući komad drveta. Pokazivao mi je kako se brusi, kako se ne žuri i kako je svaka greška prilika da nešto popraviš. Prvi put nakon dugo vremena čuo sam ga kako se smije. Napravili smo mali točak i pričvrstili ga na stari automobilčić.
Novca ni dalje nije bilo mnogo. Dug smo otplaćivali polako, a majka je nastavila praviti ručak od onoga što ima. Ali u našoj kući više nije bilo one iste teške tišine. Otac je počeo popravljati tuđe stolice i police, pa je od tih sitnih poslova nastala mala radionica.
Sada u toj radionici, na najvišoj polici, stoji drveni automobilčić. Ne prodajem ga iako mi ljudi nude novac, jer je jedini predmet koji je spojio dvije generacije naše porodice. Mislite li da djeci najviše ostaju igračke koje kupe roditelji ili vrijeme koje s njima provedu?
