Majka je iz koverte izvukla službeni papir i dugo ga gledala. Mislio sam da nam stiže račun koji ne možemo platiti. Umjesto toga, na papiru je pisalo da je očev zahtjev za stalni posao konačno prihvaćen. Godinama je išao od vrata do vrata i vraćao se s istim odgovorom: javit ćemo vam se.
Ali ispod tog papira bilo je još nešto. Ručno napisano pismo od čovjeka kome je otac prethodne zime pomagao kada je ostao zatrpan snijegom na seoskom putu. Otac je tada izgubio cijeli dan rada da izvuče njegov automobil, a zauzvrat nije htio ni dinara.
Čovjek je bio vlasnik male radionice u susjednom gradu. Kada je saznao da traži radnike, sjetio se očevog poštenja i preporučio ga. Otac je držao pismo objema rukama, kao da bi moglo nestati. Nije pričao o sreći. Samo je ponavljao da sutra mora ustati ranije.
Prve sedmice ništa se nije promijenilo. I dalje smo štedjeli drva i jeli ono što je majka mogla skuhati. Ali otac je iz kuće izlazio uspravnije. Jedne večeri vratio se s dvije potpuno iste, tople rukavice i položio ih ispred mene. Rekao je da mu je to prva stvar koju je kupio od plate.
Bilo me sramota što sam nekad mislio da se stidi nas. Zagrlio sam ga toliko snažno da su mu iz džepa ispali računi. On se nasmijao, a ja sam tada prvi put primijetio koliko mu je lice bilo umorno. Obećao sam sebi da ću jednoga dana i ja pomoći nekome bez pitanja šta ću dobiti zauzvrat.
Godinama poslije pronašao sam to pismo među očevim dokumentima. Čuvao ga je pažljivije nego ugovor o poslu. Sad razumijem zašto: podsjećalo ga je na dan kada se dobro djelo vratilo našoj porodici. Da li ste i vi doživjeli da vam nečija dobrota promijeni život?
