Pjesme je slao moj ujak. Godinama sam slušala da je otišao, zaboravio porodicu i nikada se nije javio. Baka je priznala da su nedjeljne poruke njihov način da ostanu povezani. Plavi most bio je mjesto na kojem ga je kao dječaka čekala poslije škole. Odande su zajedno išli kući.
Nekada je pozajmio porodični novac i potrošio ga, ostavljajući i moju majku da vraća njegove dugove. Baka nije pokušavala da to uljepša. „Mnogo nas je povrijedio“, rekla je. Kasnije se liječio od zavisnosti od kockanja i počeo da vraća dug, ali majka nije željela da ga ponovo pusti u svoj život.
Baki se javio prije nekoliko godina. Ona je pristala da razgovaraju, ali se plašila da će izgubiti kćerku ako prizna da viđa sina. Tako je od obične nedjeljne pjesme napravila tajnu zbog koje se svake sedmice istovremeno radovala i strepjela. Pitala sam je smijem li bar ja razgovarati s njim.
Sreli smo se u kafiću. Nije tražio da nagovorim majku na pomirenje. Pokazao mi je nekoliko starih fotografija, pitao za mene i rekao da razumije zašto mu ne vjeruje. Najvažnije mi je bilo što nijednom nije ispričao priču u kojoj su drugi krivi za njegove postupke. Ipak, nisam mogla znati sve o njemu poslije jednog razgovora.
Baki sam rekla da ne mogu zauvijek čuvati tajnu koja se tiče moje majke, ali da joj je neću saopštiti iza leđa. Zajedno smo razgovarale s njom. Bila je povrijeđena što su je godinama zaobilazile, a ja sam je saslušala bez ubjeđivanja da mora oprostiti. Pristala je samo da pročita pismo koje joj je brat ostavio. Pitala sam majku želi li da joj kažem kako je susret prošao. Rekla je da želi, ali samo ono što sam sama vidjela i čula. Prenijela sam joj razgovor bez obećanja u njegovo ime.
Nedjeljom radio i dalje stoji na istom mjestu. Baka više ne oblači lijepu bluzu krišom. Majka još nije spremna za susret, ali joj ne brani da održava kontakt sa sinom. Jednom je ostala u sobi dok je trajala pjesma. Niko ništa nije rekao. Baka joj je samo pomjerila jastuče na kauču, a ona je sjela.
