Žena me pustila unutra i pokazala fotografiju. Beba je bila njen sin, a slika je nastala tri mjeseca prije očeve smrti. Džemper je bio isti jer ga je otac nosio godinama. Sve što mi je u prvi mah djelovalo jezivo odjednom je bilo obično. Ostalo je samo pitanje zašto nisam znao za njih.
Nije bila njegova kćerka, niti je dijete bilo njegov unuk. Bila je kćerka čovjeka koji mu je nekada spasio život na gradilištu. Poslije smrti svog oca pronašla je njegovo ime u staroj svesci i javila mu se. Moj otac je počeo da dolazi, popravlja stvari i vodi dječaka u šetnju dok je ona radila drugu smjenu.
Dječak ga je sam prozvao dedom. Otac mi je o njima jednom kratko govorio, ali sam ga prekinuo pričom o obavezama. Rekao sam da ćemo drugi put. Sada sam sjedio u njihovoj kuhinji i pokušavao da se sjetim koliko je takvih razgovora ostalo nedovršeno. Nije me niko namjerno isključio. Često sam samo bio nestrpljiv da završim poziv.
Za njegovu smrt saznali su kasno. Majka je dječaku objasnila da deda više neće dolaziti, ali je on uveče ipak zvao broj radionice koji je znao napamet. Dok je ona završavala posao za kuhinjskim stolom, uzimao bi telefon. Nadala se da će prestati kada niko ne odgovori. Nije znala da telefon zvoni u praznoj kući.
Kućicu je pravio za dječakove figurice. Prozor na krovu obećao je zbog dva drvena psa koji su, po dječakovoj zamisli, morali da vide zvijezde. U radionici sam kasnije našao skicu i nedovršene stepenice. Ponio sam ih kući. Nisam umio da radim kao otac, pa sam svaku ivicu brusio duže nego što je trebalo.
Kada sam donio završenu kućicu, dječak je pitao da li me je deda poslao. Rekao sam da sam našao njegove nacrte i želio da dovršim posao. Nisam mu obećao da ću zauzeti nečije mjesto. Obećao sam da ću sljedeće subote doći da popravimo ogradu. U telefonu sam sačuvao njihov broj. Ovog puta nisam želio da čekam neki drugi razgovor.
