Na fotografiji iz njenog novčanika moja žena je imala jedva dvadeset godina. Prodavačica mi je rekla da je slika pripadala njenoj pokojnoj pomajci. Nije znala ime djevojke na njoj. Radio je donijela na pijacu dok je praznila stan u kojem je odrasla. Odjednom nam je oboma prestalo da bude važno koliko sam ga platio.
Pokazao sam joj snimak na telefonu. Glas nije prepoznala, ali jeste prezime koje je moja žena izgovorila na kaseti. Bilo je njeno prvo prezime, prije usvojenja. Sjeli smo na zatvoreni štand i upoređivali godine, mjesto rođenja i ono malo podataka koje je čuvala u fascikli. Nijedno od nas nije smjelo prvo da kaže šta misli.
Moja žena je kasetu snimila u našoj kuhinji, pred put na kojem je namjeravala da pronađe kćerku. Ponijela je radio i snimak jer je željela da joj ostavi objašnjenje ako ne bude htjela razgovor. Kasnije sam u staroj dokumentaciji našao potvrdu da je bila na toj adresi. Meni je rekla da je otišla kod rođake.
Žena s pijace sjećala se gošće koju je njena pomajka odbila na vratima. Tada su joj rekli da je to osoba koja traži pogrešnu porodicu. Radio je ipak ostavila. Moja supruga je ubrzo zatim poginula u saobraćajnoj nesreći. Kaseta je ostala zaglavljena, a dvije porodice su godinama čuvale različite dijelove iste priče.
Nismo srodstvo proglasili dokazanim samo zbog slučajnosti. Uz njenu saglasnost potražili smo dostupne spise i kontaktirali ženinu sestru. Podaci su se poklopili. Tek tada mi je dozvolila da joj donesem albume. Najduže je gledala fotografiju na kojoj se moja žena smije s mokrom kosom, potpuno obična i slična njoj.
Nisam dobio suprugu nazad, niti je ona dobila godine s majkom. Dobili smo osobu s kojom smo mogli da podijelimo ono što je nedostajalo. Radio sada stoji kod nje. Kad sam prvi put otišao na ručak, njena kćerka me pitala kako želim da me zove. Rekao sam da ćemo polako. Već mi je mnogo značilo što me pitala kada dolazim ponovo.
