Komšija je priznao da je fotografiju dobio od mog oca nekoliko sedmica prije nego što je otišao. Na poleđini je bila adresa njegovog privremenog smještaja i molba da majci prenese gdje može da ga pronađe. Ona mi je tada rekla da je otišao zbog druge žene i da nas više neće tražiti.
Istina nije bila ni blizu tako jednostavna. Otac i majka su se razišli poslije godina svađa. Otac je otišao na rad u drugi grad, a komšiji ostavio kutiju sa satom i nekoliko stvari da ih kasnije preuzme. Komšija ju je sakrio u suvu šupljinu uz korijen oraha. Poslije su nasuli zemlju i kutija je ostala zatrpana.
Nisam razumio zašto me upozorava tek sada. Spustio je pogled i rekao da je majci godinama obećavao da neće ulaziti u naš sukob. Kada je pomjerao ogradu, ugledao je ivicu kutije. Znao je da ću tražiti objašnjenje. Pola metra zemlje postalo mu je manje važno od svega što je prećutao jednom dječaku.
Majka je prvo tvrdila da izmišlja. Tek kada sam joj pokazao fotografiju, priznala je da je otac slao pisma. Neka je vraćala, druga sakrivala. Govorila je da me štitila od razočaranja. Pitao sam je zašto mi kao odraslom čovjeku nije dozvolila da sam procijenim kakav je bio. Na to nije imala odgovor.
Preko stare adrese pronašao sam njegovu rođaku, a zatim i njega. Bio je živ. Rekao je da je poslije nekoliko odbijenih pokušaja odustao, uvjeren da ne želim kontakt. Nisam mu dopustio da svu krivicu prebaci na majku. Mogao je da me potraži kasnije. Obojica smo morali da izgovorimo i ono što nije išlo u njegovu korist.
Prvi put smo se sreli u kafiću. Sat sam stavio između nas i pustio ga da priča. Nisam dobio izgubljeno djetinjstvo, ali jesam priliku da prestanem da živim od jedne verzije događaja. Komšija je ogradu vratio. Ruže sam presadio pored kapije. Za majku i oca ostavio sam različita pitanja, na koja još čekam poštene odgovore. Više ih ne primam kroz komšijske priče. Tražim da sjednu preda mnom i govore svojim riječima, čak i kada se njihove uspomene ne slažu.
