Sin je otišao u Njemačku na dvije godine, a ostao deset – kada je rekao zašto se vraća, ostao sam bez riječi
Kada je moj sin prije deset godina otišao u Njemačku, žena i ja smo plakali kao djeca.
Imao je dvadeset šest godina, završenu školu, ali ovdje nikako nije uspijevao pronaći posao od kojeg bi mogao normalno živjeti. Jednog dana rekao nam je da je preko prijatelja pronašao posao u Njemačkoj.
„Samo dvije ili tri godine“, uvjeravao nas je. „Zaradiću nešto novca, napraviti kuću i vratiti se.“
Vjerovali smo mu.
Prve godine dolazio je gotovo svaka tri mjeseca. Druga godina već je bila drugačija. Posao mu je postajao sve bolji, dobio je veću platu i upoznao djevojku.
Dvije godine pretvorile su se u četiri.
Onda u šest.
Na kraju smo prestali pitati kada će se vratiti.
Žena bi poslije svakog njegovog odlaska nekoliko dana bila tužna. Ja sam se pravio jači nego što jesam.
„Neka ga“, govorio sam. „Važno je da mu je dobro.“
Ali kuća koju je planirao napraviti ostala je samo temelj koji je zarastao u travu.
U Njemačkoj se oženio. Dobio je kćerku. Dolazili su ljeti na desetak dana i za praznike kada su mogli.
Unuka bi tek počela da se navikava na nas, a već bi došlo vrijeme da krenu nazad.
Onda me je prije nekoliko mjeseci sin pozvao.
Bio je običan utorak.
Javio sam se, a on je bez ikakvog uvoda rekao:
„Tata, vraćam se.“
Nasmijao sam se.
„Na odmor?“
„Ne. Vraćam se kući. Zauvijek.“
Pomislio sam da se šali.
Imao je dobar posao, stan, automobil i sređen život. Nije mi bilo jasno zašto bi nakon deset godina sve ostavio.
Pitao sam:
„Šta se dogodilo?“
Nekoliko sekundi je ćutao.
A onda je rekao:
„Ana je umrla.“
Ana je bila njegova supruga.
Nisam mogao izgovoriti ni riječ.
Znao sam da je nekoliko sedmica ranije bila u bolnici, ali sin nam je govorio da nije ništa ozbiljno. Kasnije smo saznali da je bolest bila mnogo teža nego što nam je rekao.
Nije želio da se majka i ja brinemo.
Poslije Anine smrti ostao je sam sa šestogodišnjom kćerkom.
„Mogu ja tamo ostati“, rekao mi je. „Imam posao i novac. Ali svaki dan ostavljam dijete kod drugih ljudi i vraćam se u prazan stan. Ne želim više tako.“
Onda je rekao nešto zbog čega sam zaplakao.
„Deset godina sam govorio da ću se vratiti kad zaradim dovoljno. Sad shvatam da ne postoji dovoljno novca da kupim vrijeme koje sam propustio s vama.“
Mjesec dana kasnije stigli su.
Žena i ja čekali smo ih ispred kuće.
Kada je automobil skrenuo u naše dvorište, supruga je počela plakati prije nego što je sin uopšte izašao.
Unuka je potrčala prema nama.
Sin je ostao pored automobila nekoliko trenutaka i samo gledao kuću.
Prišao sam mu.
Zagrlio me je i rekao:
„Tata, trebalo mi je deset godina da održim obećanje.“
Nisam mu ništa zamjerio.
Samo sam odgovorio:
„Važno je da si došao.“
Prvih nekoliko mjeseci nije mu bilo lako.
Navikao se na drugačiji život. Plata ovdje nije ni približna onoj koju je imao u Njemačkoj, a neke stvari ga svakodnevno nerviraju.
Ali završio je kuću koju je započeo prije odlaska.
Pronašao je posao.
A njegova djevojčica sada skoro svaki dan dolazi kod bake poslije škole.
Ponekad sjedimo ispred kuće i razgovaramo o svim godinama koje su prošle.
Jednom mi je rekao:
„Da se Ani nije dogodilo to što se dogodilo, vjerovatno bih još deset godina govorio da ću se jednog dana vratiti.“
Bilo mi je teško čuti tu rečenicu.
Njegov povratak došao je nakon najveće tragedije u njegovom životu.
Ali iz svega toga naučili smo nešto.
Čovjek često ode u svijet da zaradi novac misleći da će se vratiti čim bude imao dovoljno.
Onda kupi bolji automobil, bolji stan, dobije veću platu i pronađe još jedan razlog da ostane.
A godine prolaze.
Moj sin je otišao na dvije godine.
Vratio se poslije deset.
Danas kaže da je u Njemačkoj zaradio mnogo toga.
Ali ono najvrjednije pronašao je tek kada se vratio kući.
