Kao djevojčica nisam imala novca za božićni poklon – sutradan je majka moje drugarice došla u školu i tražila baš mene
Imala sam osam godina kada je učiteljica najavila da ćemo pred Božić u razredu organizovati razmjenu poklona. Svako od nas izvukao je ime jednog učenika i trebalo je da mu donese mali poklon.
Djeca su bila oduševljena.
Ja nisam.
Moja porodica je tada živjela veoma teško. Otac je povremeno radio fizičke poslove, majka je ostajala kod kuće sa mlađim bratom, a bilo je mjeseci kada smo jedva imali dovoljno za hranu i račune.
Znala sam da roditeljima ne mogu reći da mi treba novac za poklon.
Učiteljica je rekla da poklon ne mora biti skup, ali meni je i nekoliko maraka tada izgledalo kao bogatstvo.
Izvukla sam ime djevojčice po imenu Ana. Bila je jedna od onih učenica koje su uvijek imale lijepu odjeću, nove bojice, moderne igračke i užinu kakvu sam ja mogla samo gledati.
Dan prije razmjene otvorila sam stari ormar u kojem je otac držao knjige.
Uzela sam jednu knjigu koju godinama nisam vidjela da čita. Korice su bile malo izblijedjele, ali knjiga je bila očuvana.
Nisam imala ni ukrasni papir.
Pronašla sam komad papira koji je već jednom bio korišten za neki poklon, okrenula ga na drugu stranu i pažljivo umotala knjigu.
Bilo me je sramota.
Sutradan su svi donijeli svoje paketiće.
Kada sam dobila svoj, ostala sam bez riječi.
Ana mi je kupila Barbiku kakvu nikada ranije nisam imala. Imala je prelijepu haljinu, cipele, četku za kosu i nekoliko dodataka.
Bila sam toliko srećna da sam jedva zadržavala suze.
Onda je Ana otvorila moj poklon.
Pogledala je knjigu.
A zatim je počela plakati.
U tom trenutku bila sam sigurna da joj se poklon ne sviđa.
Spustila sam pogled i poželjela da nestanem.
Nekoliko djece se okrenulo prema nama, a učiteljica je prišla Ani i pitala je šta se dogodilo.
Ana nije željela ništa objasniti.
Samo je zagrlila knjigu i nastavila plakati.
Cijeli dan sam razmišljala o tome. Bila sam uvjerena da sam je ponizila lošim poklonom.
Sljedećeg jutra učiteljica me pozvala da izađem u hodnik.
Tamo je stajala Anina majka.
Izgledala je ozbiljno.
Srce mi je počelo lupati.
Pomislila sam da je došla da se žali.
Ali čim me ugledala, prišla mi je i kleknula ispred mene.
„Ti si joj dala ovu knjigu?“ pitala je.
Klimnula sam.
Onda me je zagrlila.
Nisam razumjela šta se događa.
Objasnila mi je da je knjiga koju sam slučajno uzela iz očevog ormara bila posebno izdanje dječjeg romana koji je Anina pokojna baka čitala njenoj majci kada je bila mala.
Ana je nekoliko dana ranije čula majku kako govori da tu knjigu godinama pokušava pronaći.
Kada ju je vidjela u mom poklonu, odmah ju je prepoznala.
Zato je plakala.
Nije bila razočarana.
Bila je presrećna.
Ali tu priča nije završila.
Anina majka me pitala zašto je poklon bio umotan u već korišteni papir.
Pokušala sam izmisliti nešto, ali nisam znala lagati.
Tiho sam rekla:
„Nismo imali novca za poklon.“
Njen izraz lica odmah se promijenio.
Nije me sažalijevala niti postavljala dodatna pitanja.
Samo je rekla:
„Onda želim da znaš nešto. Ani si dala mnogo vrjedniji poklon nego što si mogla kupiti u prodavnici.“
Nekoliko dana kasnije majka je kod kuće otvorila vrata i ugledala Aninu porodicu.
Donijeli su nekoliko kesa hrane, zimsku odjeću za mene i brata i kutiju punu igračaka.
Moja majka je u početku odbijala da ih primi.
Ali Anina majka joj je rekla:
„Ne vraćamo dug. Samo želimo da jedni drugima uljepšamo Božić.“
Danas, mnogo godina kasnije, više se gotovo i ne sjećam kako je izgledala ona Barbika.
Ali nikada nisam zaboravila staru očevu knjigu.
Tog Božića sam kao dijete prvi put shvatila da vrijednost poklona nema nikakve veze sa njegovom cijenom.
Ponekad ono što nama izgleda kao jedino što možemo dati, nekome drugom znači više nego najskuplja stvar u prodavnici.
