Čovjeka sam srela sasvim slučajno u čekaonici kod zubara. Sjedio je dvije stolice dalje od mene, listao novine i izgledao kao neko koga nikada ranije nisam vidjela. Kada je ustao da ga prozovu, novčanik mu je ispao na pod. Sagnula sam se da ga podignem i tada sam kroz providni pretinac ugledala fotografiju od koje mi je zastao dah. Bila sam to ja, sa sedamnaest godina, u školskoj bluzi i sa kosom vezanom u rep.
Pozvala sam ga prije nego što je stigao do vrata ordinacije. Čovjek se okrenuo, pogledao fotografiju koju sam pokazivala prstom i potpuno problijedio. Rekao je da se zove Dejan i zamolio me da poslije pregleda popijemo kafu. Nisam mogla čekati. Pitala sam ga odmah odakle mu moja slika. Odgovorio je: „Čuvam je dvadeset osam godina, ali ne iz razloga koji mislite.“ Zatim je iz novčanika izvadio presavijen komad papira na kojem je bilo zapisano ime moje starije sestre Maje.
Maja je poginula u saobraćajnoj nesreći kada sam imala osamnaest godina. Cijela porodica je godinama vjerovala da je umrla na mjestu i da nije stigla ništa reći. Majka je zbog toga sebe krivila do kraja života. Njih dvije su se tog jutra posvađale, a posljednje što je majka rekla bilo je nešto zbog čega se kasnije strašno kajala.
Dejan mi je objasnio da je tada bio mlad policajac i jedan od prvih koji su stigli do automobila. Maja je bila pri svijesti svega nekoliko minuta. U torbici je pronašla moju školsku fotografiju, onu koju sam joj dala nekoliko dana ranije, i gurnula mu je u ruku. Rekla je moje ime i zamolila ga da mojoj majci prenese da se ne krivi i da je njihova svađa bila glupost. Dejan je zapisao poruku na komadić službenog papira jer se bojao da će nešto zaboraviti.
Nesreća je ubrzo postala haos. Maju su odvezli u bolnicu, gdje je preminula. Dejan je pokušao doći do naše porodice, ali je dobio pogrešnu adresu, a nekoliko dana kasnije poslan je na obuku u drugi grad. Kada se vratio, raspitivao se, ali nije imao dovoljno podataka. Fotografiju je zadržao uz papir u nadi da će nas jednom pronaći. Godine su prolazile, on se preselio, zasnovao porodicu i nekoliko puta mijenjao posao. Ipak, fotografiju nije bacio.
Pitala sam ga zašto je nikada nije predao policiji ili bolnici. Rekao je da jeste ostavio svoje podatke, ali da mu se niko nije javio. Poslije nekog vremena bilo mu je sve neugodnije pojaviti se sa zakašnjenjem i porukom koju je trebao predati mnogo ranije. „Znam da sam pogriješio“, rekao je. „Ali nisam mogao baciti jedinu stvar koju mi je dala.“
Sjedila sam preko puta njega i držala taj mali papir. Majke više nije bilo. Nije mogla čuti Majine riječi, a upravo su joj one bile potrebne svih tih godina. To me je slomilo više od same fotografije. Ipak, osjetila sam i nešto poput olakšanja. Majčina posljednja uspomena na Maju nije morala ostati njihova svađa. Sestra je pokušala poslati poruku da joj je oprostila prije nego što je uopšte bilo šta trebalo opraštati.
Dejan mi je dao i fotografiju i papir. Rekao je da su sada tamo gdje su trebali biti od početka. Nisam bila ljuta na njega koliko sam mislila da ću biti. Vidjela sam čovjeka koji je skoro tri decenije nosio tuđu uspomenu jer nije znao kako da popravi jednu propuštenu obavezu.
Fotografija sada stoji u okviru pored Majine slike. Na poleđini sam napisala datum kada mi je vraćena. Ne zato što želim pamtiti kašnjenje, nego zato što me podsjeća da ponekad odgovor koji čekamo stigne onda kada više ne mislimo da uopšte postoji.
