Nisam se okrenula. Komšinica je uzela kćerku za ruku i rekla da odemo gore prije mraka. Dijete se opiralo jer, kako je govorila, dječak još nije jeo. U liftu je gledala u ugao iza mene i zamolila ga da nas ne prati. Tek kada su se vrata stana zatvorila, počela sam se tresti.
Komšinica je iz stare kutije donijela novinski isječak. Dječak sa fotografije imao je žutu jaknu i iste velike dugmiće koje je kćerka opisivala. Nestao je tokom proslave rođendana u zgradi, mnogo prije nego što smo se doselili. Klupu su postavili njegovi roditelji, čekajući godinama da se vrati.
Pitala sam zašto bi tražio baš mene. Komšinica je pogledala moju fotografiju na polici i zamolila da vidi sliku moje majke. Kada sam je pokazala, spustila je isječak na sto. Majka je nekada radila kao dadilja u toj porodici. Nikad mi nije rekla da je živjela u našem naselju.
Pozvala sam je i pomenula žutu jaknu. Odmah je pitala gdje mi je kćerka. Priznala je da je čuvala dječaka onog dana kad je nestao. Otišla je da pomogne njegovoj majci sa tortom, a njega poslala da sačeka na klupi. Kada se vratila, tamo je ostao samo tanjir. Godinama je vjerovala da je njena greška sve pokrenula.
Došla je iste večeri. Kćerka joj je rekla da dječak ne želi više sendviče, nego da se svjećice upale do kraja. Majka je zaplakala. Na proslavi su tortu iznijeli tek poslije njegovog nestanka, ali niko nije smio pjevati. Sutradan je donijela mali kolač i sjela na klupu, govoreći naglas ono izvinjenje koje je decenijama čuvala.
Od tada kćerka kaže da dječaka nema. Na klupi je ostao mali žuti dugmić koji sam predala njegovoj staroj majci. Ona ga je držala na dlanu dugo, bez pitanja. Mislila sam da smo završili, dok sinoć kćerka nije pitala kada je moj rođendan. „On kaže da sad ti moraš doći na njegov“, objasnila je i pokazala pozivnicu koju nisam vidjela da je unijela. Na njoj je bila moja fotografija. Biste li otišli do klupe ponovo ili biste odveli dijete što dalje?
