Kada sam bila dijete, jako sam mucala. Kod kuće sam govorila gotovo normalno, ali čim bi me neko pred više ljudi nešto pitao, riječi bi zastale. U školi je bilo najgore. Djeca nisu uvijek bila zlonamjerna, ali bi se neko nasmijao, neko završio riječ umjesto mene, a meni bi lice gorjelo od stida.
Moja učiteljica Milica bila je stroga žena. Prozivala je učenike nasumično i često ih slala pred tablu. Mene gotovo nikada nije. Pregledala bi mi domaći, ponekad me nešto tiho pitala dok su drugi radili zadatak i upisala ocjenu.
Umjesto da to doživim kao pomoć, ja sam bila uvjerena da me ne voli. Djeca lako pronađu objašnjenje koje najviše boli. Mislila sam da smatra da nisam dovoljno pametna da odgovaram pred razredom. Jednom sam čak plakala majci da učiteljica „ne želi ni da me čuje“.
Kasnije sam promijenila školu, mucanje se smanjilo, a život je otišao dalje. Završila sam fakultet i godinama radila posao u kojem sam morala razgovarati sa ljudima. Ponekad bih se sjetila učiteljice Milice i pitala se jesam li joj bila samo problem koji je lakše preskočiti.
Prije nekoliko mjeseci javila mi se žena po imenu Ana. Predstavila se kao Milicina kćerka. Nakon majčine smrti sređivala je stare stvari i pronašla nekoliko nastavničkih sveski. U jednoj je bilo moje ime i adresa moje porodice, pa me potražila preko poznanika.
Našli smo se na kafi. Ana je otvorila svesku i pokazala mi stranicu iz mog trećeg razreda. Uz moje ime stajalo je: „Odlična pismeno. Ne prozivati iznenada. Djeca se smiju kada zastane. Odgovaranje jedan na jedan dok se ne oslobodi. Razgovor sa majkom – logoped kada bude moguće.“
Morala sam pročitati nekoliko puta. Na sljedećim stranicama bile su kratke napomene: „Danas sama pročitala dvije rečenice“, „Pohvaliti bez skretanja pažnje“, „Ne dozvoliti drugima da završavaju riječi.“
Ana mi je ispričala da je njena majka i kod kuće ponekad govorila o djeci koju pokušava zaštititi od poniženja, ali nikada imenom. Milica je tada u našem gradu pronašla logopeda koji je jednom sedmično besplatno primao nekoliko učenika. Moja majka me je vodila kod njega i rekla mi da je to „preko doma zdravlja“. Tek tada sam shvatila da je učiteljica vjerovatno i to organizovala.
Nazvala sam majku, koja je još živa. Potvrdila je. Rekla je da je Milica zamolila da mi ne govore da je škola inicirala pomoć jer sam već bila osjetljiva i nisam željela da se osjećam kao „problem“.
„Zašto mi nikad nisi objasnila da me nije izbjegavala?“ pitala sam. Majka je rekla da je mislila da ću s vremenom sama razumjeti. Nisam. Četrdeset godina sam pogrešno nosila jednu uspomenu.
Najviše me pogodilo to što je učiteljica pronašla način da provjeri moje znanje bez toga da me svaki put izloži onome čega sam se najviše bojala. Nije mi poklanjala ocjene. Davala mi je priliku da pokažem šta znam u okolnostima u kojima sam to mogla.
Sada, kada se sjetim njene stroge frizure i ozbiljnog lica, vidim nešto sasvim drugo. Nekad dijete ne prepozna zaštitu jer ona ne izgleda kao zagrljaj. Ponekad izgleda kao nastavnik koji te ne prozove kada zna da bi cijeli razred mogao pretvoriti tvoju slabost u predstavu.
Kasnije sam potražila podatke o učiteljici Milici i saznala da je godinama organizovala sličnu pomoć za djecu koja su se borila sa različitim teškoćama. Nije o tome ostavila velike priče, samo kratke bilješke u sveskama. Anu sam zamolila da jednu kopiju moje stranice ostavi meni. Držim je u radnom stolu. Kad god vidim dijete koje ćuti ili izbjegava nešto pred drugima, sjetim se da iza ponašanja koje izgleda kao nezainteresovanost može stajati strah koji ne vidimo. Milica je to razumjela prije nego što sam ja znala objasniti šta mi se događa.
