Majstor me izveo u dvorište i rekao da pozovem nekoga prije nego što ponovo uđemo. Na tavanu nije bilo prašine oko kreveta. Pored tanjira stajala je otvorena flaša vode, a na stolici moja stara jakna, koju sam posljednji put vidjela kod oca. Neko je tu živio, i to nije pokušavao sasvim sakriti.
Tetka je stigla prije policije. Kad je vidjela otvoren poklopac, sjela je na stepenice i rekla da me moli da saslušam. Na tavanu je boravio njen sin, moj rođak. Otac mu je dopuštao da povremeno ostane nakon što je izgubio posao. Tetka je nastavila donositi hranu i poslije očeve smrti, ne želeći da mi kaže.
Datum na kalendaru bio je dan kada sam ocu ranije obećala dolazak na nekoliko dana. Rođak ga je zaokružio da zna kad mora napustiti kuću. Otac je u međuvremenu umro, a ja sam došla kasnije. To je objasnilo kalendar, ali ne i zašto mi se niko nije javio, zašto je rođak noću prilazio vratima i zašto je tetka tvrdila da kuća samo pucketa.
Rekla je da se rođak stidio i da je htio uzeti stvari dok spavam. Nisam pristala da se sve završi njenim objašnjenjem. Uz prisustvo policije pregledali smo kuću i promijenili brave. Rođak se javio tog popodneva i došao po odjeću. Za kafu je rekao da ju je ostavio meni, pa pobjegao na tavan kad je čuo automobil.
Pokušala sam prihvatiti da je strah napravio čudovište od čovjeka koji se skrivao iz stida. Ponudila sam da njegove stvari čuvam sedmicu dok se snađe, ali da više ne boravi u kući. Tetka je odnijela posteljinu. Konačno sam zaspala uvjerena da će najgora uspomena ostati zvuk koraka iznad plafona.
Tri dana kasnije majstor mi je poslao fotografiju kalendara koju je napravio prvog jutra. Ispod zaokruženog datuma sitnim slovima pisalo je: „Dolazi sama. Ne smije vidjeti podrum.“ Podrum nisam ni otvorila jer mi je tetka rekla da je prazan i vlažan. Odmah sam proslijedila fotografiju policiji. Biste li povjerovali porodičnom objašnjenju nakon ovoga ili biste tražili da se provjeri svaki zaključani dio kuće?
