„Naravno da mogu ostati kod mene — ali ovaj put ne kao besplatna dadilja dok vi uživate na moru.“
S druge strane nastala je tišina. Snaha je poslije nekoliko trenutaka pitala šta time želim reći.
„Dvije godine sam ih čuvala svaki dan, kuvala im, uspavljivala ih i otkazivala svoje obaveze kad god ste me trebali. Onda si mi rekla da sam prestara i zamijenila me bez riječi zahvalnosti. Sada, kada vam je dadilja otkazala, ponovo sam vam dobra.“
Snaha je pokušala objasniti da nisu imali drugo rješenje, ali ostala sam pri svome.
Rekla sam joj da volim svoje unuke više od svega i da ću ih uvijek rado vidjeti, ali da više neću dozvoliti da me se sjete samo kada im nešto treba.
Nekoliko sati kasnije zazvonilo je na vratima.
Kada sam otvorila, ispred mene nije stajala snaha.
Bio je to moj sin, sa blizancima pored sebe i koferom u ruci.
Pogledao me i rekao:
„Mama, moram ti priznati nešto. Snaha ti nije rekla pravi razlog zbog kojeg je ona žena prestala čuvati djecu…“
