…malo pismo i stari srebrni lančić koji sam mu poklonila za prvi rođendan koji smo proveli zajedno.
Otvorila sam pismo i već nakon prve rečenice oči su mi se napunile suzama.
„Nisam ljut što si izabrala drugoga. Samo želim da jednog dana shvatiš koliko sam te volio. Ovaj lančić ne mogu da zadržim, jer me previše podsjeća na tebe.“
Na kraju je napisao: „Ako ti ikada slomi srce, nemoj misliti da ću se radovati. Samo se sjeti da je postojao neko ko bi učinio sve da te ne izgubi.“
Sjedila sam na krevetu i čitala pismo nekoliko puta. Tek tada sam shvatila zašto je one večeri bio toliko miran i kulturan prema čovjeku zbog kojeg sam ga ostavila.
Prošlo je sedam godina. Nisam ga vidjela od te večere. Čula sam da se oženio i dobio dijete, dok se moja veza sa čovjekom zbog kojeg sam ga ostavila završila poslije samo nekoliko sedmica.
Lančić i njegovo pismo još uvijek čuvam.
Ali prije nekoliko dana dogodilo se nešto nevjerovatno. Dok sam čekala u redu u prodavnici, neko iza mene izgovorio je moje ime. Okrenula sam se i ugledala njega.
Sedam godina kasnije ponovo smo stajali jedno naspram drugog.
Pogledao me, nasmiješio se i rekao:
„Vidim da još uvijek nosiš onaj lančić…“
