„…vidio sam tvoju mamu kako sjedi sama na klupi ispred bolnice i plače. Nisam mogao samo da prođem. Sjeo sam pored nje i tada sam shvatio da ne želim da ode iz mog života.“
„Rekao sam joj da me nije briga čije dijete nosi. Ako mi dozvoli, želim biti uz nju i uz tebe.“
Tata je zastao, a oči su mu se napunile suzama.
„Kada sam te prvi put uzeo u naručje, više nikada nisam pomislio da nisi moja. Bio sam tu kada si napravila prvi korak, kada si krenula u školu, kada si plakala zbog prve ljubavi. Ja možda nisam čovjek od kojeg si naslijedila krv, ali sam čovjek koji je izabrao da ti bude otac svakog dana.“
Počela sam plakati i zagrlila ga.
A onda sam ga pitala ono što me dvije godine proganjalo:
„Znaš li ko je moj biološki otac?“
Tata me pogledao, duboko udahnuo i rekao:
„Znam. Ali postoji razlog zbog kojeg ti mama nikada nije rekla njegovo ime…“
