…odjednom počeli da me gledaju kao da su me odnekud već poznavali. Gospodin me upita iz kog sam tačno mjesta u Slavoniji, a kada sam mu rekao, njegova supruga samo spusti pogled i ode prema kući. Pomislio sam da sam rekao nešto pogrešno.
Poslije minut vratila se sa starom, izblijedjelom fotografijom. Na njoj je bio mladić u vojničkoj uniformi i pored njega čovjek koji je nevjerovatno ličio na mog pokojnog oca. Nisam odmah shvatio šta gledam. Starac mi reče da je taj mladić bio njegov brat i da mu je tokom rata jedan čovjek iz mog kraja spasio život. Nikad nije saznao njegovo puno ime, znao je samo nadimak i selo iz kojeg je bio.
Kada sam izgovorio očev nadimak, gospođa je zaplakala. Ispostavilo se da je čovjek koji je prije više od trideset godina pomogao njihovoj porodici bio upravo moj otac. Ja o tome nikada ništa nisam znao. Otac je umro prije nekoliko godina i rijetko je pričao o tim vremenima.
Htio sam da platim sir, ali starac nije htio ni da čuje. Spakovao mi je dvije pune kese, dodao kajmak i rekao: „Tvoj otac nama nije naplatio ono što je učinio. Nemoj ni ti danas meni kvariti priliku da vratim makar djelić duga.“
Na odlasku mi je gospođa dala fotografiju. Rekla je da pripada meni više nego njima, jer je na njoj posljednji trag čovjeka kojem duguju život jednog člana porodice. Vozio sam skoro sat vremena bez muzike i nisam mogao prestati razmišljati koliko malo znamo o vlastitim roditeljima.
Kad sam stigao kući, majka je ugledala fotografiju i tek tada mi ispričala priču koju je otac godinama odbijao da priča.
Da li biste vi uzeli sir i fotografiju bez plaćanja, ili biste ipak insistirali da toj porodici nekako uzvratite?
