Na snimku se prije mog glasa čuo dječiji smijeh. Poznala sam ga odmah, iako nisam vjerovala da ga se još sjećam. To je bio glas moje mlađe sestre. Pjevala sam te večeri u maloj sali da skupimo novac za njeno liječenje. Imala je osam godina. Nekoliko mjeseci kasnije umrla je, a ja sam prestala nastupati. Nikome iz novog života nisam rekla zašto.
Starija žena rekla je da je tada radila kao medicinska sestra. Bila je na koncertu s mojom sestrom, koju su pustili iz bolnice na nekoliko sati. Djevojčica je nosila diktafon i snimala samo „pjesmu za sebe”. Žena ga je godinama čuvala jer nije znala gdje sam otišla. Nedavno ga je pronašla tokom selidbe i prepoznala me na autobuskoj stanici po fotografiji koja je bila u futroli.
Pustila sam cijeli snimak. Poslije pjesme čuo se moj glas kako govori da ćemo je jednog dana pjevati zajedno kad ozdravi. Sestra je šapnula nešto što mikrofon jedva hvata: „Ako ne ozdravim, neka ona svejedno pjeva.” Zatražila sam da vrati nekoliko sekundi unazad. Nisam mogla vjerovati da je kao dijete izgovorila baš ono što sam ja sebi trideset godina branila.
Sjela sam na klupu. Nisam se sjetila samo sestre, nego i sebe prije gubitka: djevojke koja je voljela muziku bez potrebe da njome išta dokazuje. Žena je sjedila pored mene i nije pokušavala tješiti velikim riječima. Rekla je da je moja sestra te večeri zaspala s diktafonom pod jastukom. Od te sitnice oči su mi se napunile suzama više nego od svega što sam čula na kaseti.
Kod kuće sam pustila snimak svojoj kćerki. Prvi put je čula da je imala tetku i da sam ja pjevala. Pitala je možemo li naučiti pjesmu. Trebalo nam je više večeri da se sjetim svih stihova, a još više da ih otpjevam bez suza. Nisam se vratila na pozornicu. Zasad pjevam u kuhinji, dok ona pravi čaj i ponekad namjerno pogriješi melodiju da se nasmijem. Ovaj put, kad se pjesma završi, ne ugasim je zauvijek.
