Na papiru je kćerka napisala: „Komšinica ima vremena da čuje kraj moje rečenice. Mama uvijek mora na posao prije kraja.” Nije bilo optužbi, samo uredna dječija slova i mali crtež nas dvije na suprotnim stranama ceste. Zaboljelo me više nego što bi me zaboljela ljutnja. Mogla sam joj objasniti račune i kiriju, ali nijedna od tih riječi nije mijenjala ono što je osjećala.
Komšinica je ispričala da je djevojčica došla kod nje nakon škole jer je nekoliko puta zatekla zaključan stan. Ja sam mislila da čeka kod drugarice, kako mi je govorila. Imala je ključ, ali joj je u praznom stanu bilo strah. Komšinica joj je pravila čaj i slušala priče o danu. Nije tražila da je zove mamom. Na priredbi je kćerka sama pomiješala zahvalnost i želju da me neko konačno primijeti.
Kod kuće sam je pitala za pismo. Rekla je da nije htjela da ostanem bez posla zbog nje. „Samo sam htjela da znaš da sam i ja nekad kod kuće”, šapnula je. Sjela sam pored nje i rekla da nije njen zadatak da čuva moje osjećaje. Objasnila sam joj da radim mnogo zato što moram, ali da sam pogriješila kad sam vjerovala da to samo po sebi znači da zna koliko mi nedostaje. Nisam obećala da će se posao preko noći promijeniti.
Naredne sedmice razgovarala sam sa šeficom o smjeni. Mogla sam počinjati sat ranije tri dana u sedmici i dolaziti kući prije nego što se škola završi. To je značilo odustajanje od nekih dodatnih sati i pažljivije trošenje novca. Komšinici sam zahvalila što je bila uz moje dijete i zamolila je da mi ubuduće odmah kaže kad kćerka ne želi ostati sama. Nas tri smo zajedno napisale raspored na frižider, bez tajni i pogađanja.
Na prvoj zajedničkoj večeri kćerka je pričala o priredbi punih dvadeset minuta. Nisam prekidala da pregledam telefon. Kad je završila, rekla je da joj je drago što komšinica postoji, ali da je ipak najviše željela baš mene u onoj učionici. Sutradan je nacrtala novu cestu. Na njoj smo bile na istoj strani, a između nas je stajala komšinica sa šoljom čaja. Nisam izbrisala taj treći lik. Pomogla nam je da se ponovo nađemo.
