Rukopis na crtežu bio je rukopis mog oca. Prepoznala sam ona neobična, malo nagnuta slova kojima mi je nekad pisao poruke na salvetama. Umro je prije sedam godina. Mama je vidjela moje lice i odmah rekla da me nije htjela plašiti. Okrenula je crtež: na drugoj strani stajao je današnji datum, napisan sasvim drukčijom rukom.
Za sto je nedjeljom dolazio dječak iz komšiluka. Živio je s bakom, a otac mu je radio daleko i rijetko se javljao. Mama mu je prvi put ponudila ručak kad ga je zatekla kako sjedi sam pred zgradom. Poslije je dolazio redovno. Prazan tanjir nije čekao duha, nego dijete koje nikad nije znalo hoće li te nedjelje smjeti pokucati. Mama nije govorila o njemu jer je baka zamolila da njegova porodica ne postane tema komšijskih razgovora.
Pitala sam je za očev rukopis. Iz ladice je izvadila njegovu staru čestitku za mene. Dječak je htio nacrtati nešto lijepo „tetki koja uvijek pita za onaj tanjir”, pa je prepisao moje ime s čestitke. Nisam ni znala da je mama o meni pričala. Na crtežu je nacrtao tri osobe za stolom, a jednu malu stolicu ostavio sa strane. Rekao joj je da možda jednom i ja sjednem s njima.
Priznala sam mami da sam godinama mislila kako taj tanjir postavlja za djeda. Uzdahnula je i rekla da ga je najprije zaista postavljala za njega. Poslije njegove smrti nekoliko mjeseci nije mogla skloniti njegov pribor. A onda je dječak sjeo baš na to mjesto. Nije zamijenio nikoga; samo je podsjetio mamu da ručak može biti početak nečeg novog. I dalje je čuvala djedovu šolju na polici, ali tanjir više nije bio spomenik.
Naredne nedjelje došla sam ranije i pomogla joj da postavi sto. Dječak se pojavio s bakom i malu stolicu sa crteža gurnuo meni. Pokazao mi je gdje mama drži dodatni hljeb jer uvijek neko zatraži još. Kad smo počeli jesti, shvatila sam da me nije potreslo samo to što je prepisao očeva slova. Potreslo me što je mama, i dok smo živjele odvojeno, ostavila za mene mjesto koje nisam znala tražiti.
