Na kaseti se čuo otac kako nas moli da ne pregovaramo o kući dok ne pogledamo plavu sobu na spratu. Glas mu je bio tih, povremeno prekinut šumom. Rekao je da je snimak napravio kad smo brat i ja već mjesecima prolazili jedno pored drugog bez pozdrava. Zastala sam kad je izgovorio moje ime: „Ona će misliti da sam ga više volio. On će misliti isto za nju.”
Snimak nije otkrio zakopano blago ni novu oporuku. Otac je priznao da je pred svakim od nas govorio samo ono što će taj razumjeti, a nikad nas nije okupio da čujemo cijelu priču. Bratu je obećao da će kuća ostati u porodici. Meni je rekao da nikad ne moram živjeti u mjestu iz kojeg sam jedva otišla. Poslije njegove smrti oboje smo vjerovali da branimo očevu želju. Ispalo je da branimo po jednu polovinu.
U plavoj sobi našla sam kutije s našim školskim sveskama i računima za popravku krova. Na zadnjoj polici bio je plan: brat je godinama ulagao u kuću, ali otac je zapisao da se taj novac mora priznati prije bilo kakve podjele. Pored plana je stajala moja stara razglednica iz inostranstva. Otac je podvukao rečenicu u kojoj sam napisala da nemam gdje vratiti se ako mi život tamo propadne. Tada sam razumjela zašto je tražio da se ništa ne proda prije razgovora.
Odmah sam otišla bratu. Otvorio je vrata tek kad sam pustila očev glas preko telefona. Rekao mi je da nije bacio stvari: iznio ih je jer su kupci tražili praznu kuću, a bojao se da ću odbiti uzeti bilo šta njegovo. Nisam mu opravdala bravu ni način na koji me otjerao. On nije tražio da zaboravim godine u kojima je sve održavao sam. Sjeli smo i prvi put zajedno pregledali račune, bez komšinice, kupaca i uspomena kao oružja.
Prodaju smo odgodili. Dogovorili smo procjenu, povrat njegovih ulaganja i moje pravo da odlučim šta ću sa svojim dijelom. Kad smo se vratili po kutije, brat je pronašao crtež nas dvoje ispred kuće. Na njemu smo oboje držali isti ključ. Nismo se pomirili u jednom popodnevu. Ali tog dana nijedno više nije zaključalo drugo napolju.
