Ljudi moji, kako se taj čovjek promijenio! Jedva sam ga prepoznala. Smršao je, pustio kratku bradu, potpuno promijenio stil oblačenja i izgledao je kao sasvim druga osoba.
Kada me ugledao, nasmijao se i rekao:
„Pa gdje si ti, buduća snajka?“
Svi za stolom su se počeli smijati, a ja sam pocrvenjela kao nikada u životu. Pomislila sam da se samo šali kao nekada njegov deda.
Sjela sam preko puta njega i cijelo veče smo razgovarali. Tek tada sam shvatila koliko se promijenio i kao osoba. Bio je duhovit, pažljiv i nekako potpuno drugačiji od dječaka kojeg sam pamtila.
Pred kraj večeri ponudio se da me odveze kući. Pristala sam.
Kada smo stigli ispred moje kuće, nekoliko sekundi smo sjedili u tišini. Onda se okrenuo prema meni i rekao:
„Znaš li da se deda možda svih ovih godina nije samo šalio?“
Počela sam da se smijem, ali on je ostao potpuno ozbiljan.
Tada mi je priznao da sam mu se sviđala još dok smo bili tinejdžeri, ali da nikada nije imao hrabrosti da mi kaže jer je znao da ga tada nisam gledala na taj način.
Narednog jutra ispričala sam sve sestri.
Ona me samo pogledala i prasnula u smijeh:
„Nemoj mi reći da će deda na kraju stvarno dobiti jednu od nas za snajku!“
A najčudnije od svega?
Od tog susreta prošlo je nekoliko mjeseci. Danas smo zajedno, a kada je njegov deda saznao, samo se nasmijao i rekao:
„Govorio sam vam ja godinama, ali mene niko nije slušao.“
