Kada smo prišle vratima toaleta, obje smo stale. Svjetlo se jasno vidjelo ispod vrata, ali iznutra se nije čuo ni najmanji zvuk.
Sestra je tiho pokucala.
„Ima li nekoga?“
Niko nije odgovorio.
Pokušala sam kvaku još jednom, ali vrata su i dalje bila zaključana. Počela sam da paničim jer smo nas dvije živjele same, a obje smo bile u spavaćoj sobi.
Sestra je uzela rezervni ključ koji smo držale u ladici. Ruke su joj se tresle dok ga je stavljala u bravu.
Otključale smo vrata i polako ih otvorile.
Toalet je bio potpuno prazan.
Prozor zatvoren. Tuš suv. Nigdje nikoga.
Ali slavina je bila odvrnuta i voda je lagano tekla.
„Jesi li je ti ostavila?“ pitala me sestra.
Odmahnula sam glavom.
Tada je sestra pogledala prema ogledalu i problijedila.
Na zamagljenom dijelu ogledala prstom su bile ispisane samo tri riječi:
„NISTE SAME OVDJE.“
Nismo čekale ni trenutak. Uzele smo telefone, izašle iz stana i pozvale vlasnika.
Tek ujutro smo saznale nešto zbog čega se više nikada nisam vratila da prespavam tamo.
Prethodna stanarka tog stana žalila se vlasniku na potpuno istu stvar — zaključana vrata toaleta i svjetlo koje se noću samo pali.
A odselila se samo nekoliko dana kasnije.
