Pored kutije za baterije, otac je ostavio mali, pažljivo presavijen papirić.
Ruke su mi drhtale dok sam ga izvlačila. Papir je požutio od vremena, a na njemu sam odmah prepoznala njegov rukopis.
Pisalo je:
„Za moju djevojčicu. Ako jednog dana otvoriš ovog medu, želim da znaš da sam u njega sakrio nešto samo za tebe.“
Ispod papirića nalazila se mala memorijska kartica.
Nisam ni znala da je tu bila svih ovih godina.
Pronašla sam stari uređaj preko kojeg smo uspjeli da je otvorimo. Na kartici je bio samo jedan audio-snimak.
Pritisnula sam „play“.
A onda sam, poslije više od 20 godina, ponovo čula očev glas:
„Dušo moja, ako ovo slušaš, možda nisam pored tebe. Želim samo da znaš da sam ponosan što sam tvoj tata. Kad god ti bude teško, nemoj odustati. I jednog dana, ako budeš imala svoju djecu, reci im da ih je njihov deda volio i prije nego što ih je upoznao.“
Nisam mogla zaustaviti suze.
Moj sin me je zagrlio i pitao:
„Mama, je li to moj deda?“
Klimnula sam glavom.
Stavili smo nove baterije u medvjedića. Poslije nekoliko sekundi ponovo je zasvirala ona ista melodija koju nisam čula od djetinjstva.
Tada sam shvatila zašto nikada nisam mogla da bacim tu staru igračku.
Otac mi je, ne znajući koliko će vremena proći, ostavio posljednju poruku upravo tamo gdje je znao da ću je jednog dana pronaći.
