Jutros sam naručila taksi do ambulante. Vozaču sam jasno rekla adresu i sjela pozadi. Poslije nekoliko minuta primijetila sam da ne ide prema centru nego prema starom dijelu grada. Pitala sam ga je li pogriješio. Pogledao me kroz retrovizor i rekao: „Nisam. Samo vas moram prvo odvesti nekome.“ Ta rečenica mi nije zvučala nimalo prijatno. Uzela sam telefon u ruku i rekla mu da odmah stane ako mi ne objasni šta radi.
Zaustavio se pred starom kućom svega minut kasnije. Na kapiji je stajala žena sa izblijedjelom plavom školskom torbom. Prepoznala sam je prije nego što sam izašla iz auta. Na prednjem džepu bilo je crveno slovo koje mi je majka ručno našila. Tu torbu sam izgubila na ekskurziji kada sam imala četrnaest godina. Nikada je nisam pronašla. Žena me pitala jesam li išla u određenu školu i navela moje djevojačko prezime.
Objasnila je da je torbu njen otac pronašao u autobusu koji je vozio učenike. Bio je vozač na zamjeni. Pokušao ju je vratiti školi, ali se torba nekako našla među njegovim stvarima nakon što je firma zatvorila garažu. Tek nedavno, kada su čistili kuću poslije njegove smrti, pronašli su je. U unutrašnjem džepu bilo je moje ime. Taksista je njen sin i preko poznanika je saznao moj sadašnji broj.
Priča je već bila dovoljno neobična, ali onda sam otvorila mali skriveni pretinac. U njemu nije bila moja stara đačka knjižica, nego metalna pločica sa ugraviranim imenom muškarca. Nisam ga poznavala. Žena je rekla da je upravo zbog te pločice toliko željela da me pronađe. Njen otac je pred smrt nekoliko puta spominjao da u torbi postoji „nešto što nije dječije“ i da to mora doći do prave osobe.
Na poleđini pločice bio je broj nekadašnje fabrike u kojoj je radio moj otac. Nazvala sam starog očevog kolegu. Čim sam pročitala ime, ušutio je. Čovjek sa pločice bio je radnik koji je stradao u nesreći u fabrici. Moj otac je tada bio jedan od ljudi koji su izvlačili povrijeđene. Pločicu je, prema njegovom kolegi, pronašao poslije nesreće i mjesecima pokušavao doći do porodice.
Kako je završila u mojoj torbi? Sjetila sam se da je otac dan prije ekskurzije popravljao rajsferšlus na njoj. Vjerovatno je pločicu privremeno stavio u džep i zaboravio. Kada sam torbu izgubila, nestao je i jedini trag. Žena je preko arhive firme pronašla porodicu stradalog radnika. Njegova kćerka, sada žena u šezdesetim, živjela je svega dvadesetak kilometara dalje.
Umjesto u ambulantu, prvo smo otišli do nje. Nisam znala kako objasniti da joj nakon više od tri decenije donosim očevu radnu pločicu iz svoje školske torbe. Kada ju je vidjela, samo ju je stisnula u šaci. Rekla je da porodica nije imala gotovo ništa od njegovih stvari sa posla. Nije joj bio važan metal, nego činjenica da je neko pokušao sačuvati nešto što je pripadalo njenom ocu.
Staru torbu sam ipak ponijela kući. Kćerka se smijala kada je vidjela koliko je mala i pitala kako sam u nju ikada stavljala knjige. U prednjem džepu pronašla sam još jednu sitnicu: autobusku kartu sa ekskurzije. Sačuvala sam je zajedno sa fotografijom pločice. Nakon svih godina torba mi se vratila, ali važnije je bilo što je vratila uspomenu drugoj porodici.
Taksista mi na kraju nije naplatio vožnju, iako sam insistirala. Rekao je da je njegov otac godinama žalio što nije vratio torbu djevojčici čije je ime bilo unutra. „Danas smo vratili dvije stvari odjednom“, nasmijao se. U ambulantu sam stigla kasnije nego što sam planirala, ali sa osjećajem da sam tog jutra završila priču koja je slučajno počela u jednom školskom autobusu prije više od trideset godina.
I ovaj put bez straha.
