Prva rečenica glasila je: „Ne vjeruj mi zato što sam ti majka njegovog muža; provjeri sve što piše u ovom pismu.“ Sjela sam na pod i nastavila čitati. Svekrva je pisala da su dvije burme pripadale njenim roditeljima, a avionska karta njenom sinu. Karta je bila za let rezervisan mjesec dana prije našeg vjenčanja, u jednom smjeru.
U pismu je opisala šta se dogodilo tog jutra. Moj budući muž rekao joj je da odlazi jer je dugovao novac prijatelju s kojim je pokrenuo posao. Planirao je da me ostavi pred vjenčanje i iz inostranstva sve „sredi“. Ona ga je ubijedila da ostane i dug prizna meni, ali nije znala da li je to zaista uradio. Na svadbi me zato upozorila na grešku: mislila je da ulazim u brak bez važne istine. Zašto nije rekla otvoreno, pitala sam se, ako je bila toliko zabrinuta?
Na kraju pisma je priznala da je izabrala kukavički način. Plašila se javnog skandala i toga da će sin zauvijek prekinuti odnos s njom. Sačuvala je kartu i burme kako bi mi ih predala kad skupi hrabrosti, a onda je pismo sakrila. Svaki mjesec čekanja učinio je naredni razgovor težim. Burme su, napisala je, bile namijenjene meni da ih prodam ako dug ugrozi naš dom.
Kad sam mu pokazala kartu, muž nije poricao. Dug je vratio prije šest mjeseci iz ušteđevine za koju nisam znala, ali je priznanje odlagao jer se bojao da ću ga ostaviti. Pokazao mi je ugovor, uplate i zatvoren račun. Provjerila sam datume; poklapali su se. Nije bilo skrivenog duga koji još raste, ali je bilo godinu dana života u kojem sam mislila da zajedno planiramo budućnost, dok je on sam rješavao prošlost.
Otišla sam svekrvi s pismom. Rekla je da razumije ako je više ne želim viđati. Odgovorila sam joj da nas upozorenje u šapatu nije spasilo ničega. Tražila sam vrijeme i od nje i od muža. Burme sam vratila u kutiju. Nisam željela odlučiti o braku dok sam bijesna, ali sam prvi put insistirala da svaki važan papir i svaki dug stavimo na isti sto.
