Notar je pročitao da mi je muž ostavio svoju polovinu kuće i novac koji je godinama odvajao na posebnom računu. Svekrva se uspravila i rekla da je nemoguće: kuća je oduvijek pripadala njenoj porodici. Notar joj je mirno pokazao ugovor o suvlasništvu. Muž je svoj dio kupio od oca dok je ovaj još bio živ. Ni ona ni ja to nismo znale.
Zatim je pročitao pismo koje je muž ostavio uz testament. Napisao je da je znao kako će me majka, čim njega ne bude, zamoliti da odem. Nije želio da se na dan sahrane raspravljam o papirima, ali je želio da imam krov nad glavom kad prođe prvi šok. Zamolio me i da ne koristim nasljedstvo da bih joj uzvratila istom mjerom. Ta rečenica me je pogodila više od svega drugog.
Svekrva je prekinula čitanje. Mislila je da je cijela kuća njena jer je s mužem decenijama živjela u njoj. Njen sin joj nikad nije pokazao ugovor; vjerovatno nije imao hrabrosti da otvori tu temu. Notar je objasnio da nas obje čekaju formalnosti i da imamo vremena da razgovaramo prije bilo kakvog dogovora. Ona je ustala bez riječi, ali je na izlazu prvi put pitala gdje sam smještena.
Te večeri donijela mi je torbu sa stvarima koje sam ostavila kad me izbacila. Među njima je bio šal koji mi je muž kupio prošle zime. Nije tražila oproštaj odmah. Sjela je preko puta mene i rekla da je nakon sahrane tražila nekoga na koga će biti ljuta, jer je to bilo lakše nego priznati da joj se sin neće vratiti. Rekla sam joj da je njena bol stvarna, ali da je ono što je uradila ipak bilo okrutno.
Nisam se vratila u kuću sljedećeg jutra. Dogovorile smo da svaka neko vrijeme ostane gdje jeste i da uz pomoć notara uredimo korištenje kuće bez novih prijetnji. Prvi put smo mogle razgovarati o njemu bez borbe za to ko ga je više volio. Testament mi je dao pravo na dom; njegovo pismo nas je natjeralo da vidimo jedna drugu.
