Račun za avionske karte, hotelski smještaj i nekoliko obroka sa posljednjeg putovanja na koje sam išla s njima.
Kada sam vidjela iznos, nisam mogla vjerovati. Tražili su od mene nekoliko hiljada eura.
Odmah sam ih nazvala.
„Zašto mi ovo šaljete? Vi ste tražili da idem s vama kako bih čuvala djecu.“
Nastala je kratka tišina, a onda je majka hladno odgovorila:
„Ali i ti si putovala. Mi smo sve platili unaprijed i smatramo da je pošteno da sada podmiriš svoj dio.“
Podsjetila sam je da sam na tom „odmoru“ ustajala prije svih, spremala djecu, čuvala ih dok su oni večerali i nekoliko puta ostajala s njima do poslije ponoći.
Nije vrijedilo.
Sljedećeg dana odnijela sam pismo advokatu. Sačuvala sam poruke u kojima su jasno pisali da putujem kao njihova dadilja, kao i dogovor da oni snose sve troškove.
Advokat im je poslao odgovor.
Nedjelju dana kasnije stigla je nova koverta.
Otvorila sam je očekujući još jednu prijetnju.
Unutra je bio ček.
Uz njega je stajala kratka poruka:
„Nakon pregleda evidencije shvatili smo da vam nisu isplaćeni svi dodatni sati tokom putovanja. U prilogu je ostatak vašeg honorara.“
Gledala sam papir i nisam znala da li da se smijem ili plačem.
Račun koji su poslali meni na kraju se pretvorio u račun koji su oni morali da plate.
Tada sam shvatila da sam donijela pravu odluku kada sam otišla.
Nekad nije najteže napustiti posao.
Najteže je shvatiti koliko je neko navikao da tvoju dobrotu smatra svojom obavezom.
