Policajac je zastao nasred sobe. Žena se smiješila prema plafonu, ali oči joj nisu pratile njegov glas. Pitao je može li ustati. Nije odgovorila. Njegova koleginica primijetila je tanku žicu provučenu od naslona fotelje do vrata hodnika. Niko je nije dirao. Pozvali su pojačanje i polako se povukli korak unazad, držeći ženu u vidokrugu. Tek tada je jedva pomjerila usne i šapnula: „Gore je.“
Kuća je imala tavan, ne sprat. Koraci koje je čula dolazili su iznad spuštenog plafona. Neko je kroz otvor u ostavi ušao u prostor između greda, pa odatle posmatrao dnevnu sobu kroz ventilacionu rešetku. Žena je opazila sjenku i nazvala policiju. Dok su dolazili, nepoznati čovjek se spustio, zaprijetio joj i naredio da sjedi mirno. Kada je začuo patrolno vozilo, opet se sakrio iznad nje.
Policajka je razgovarala sa ženom kao da joj postavlja obična pitanja, dok su druga dvojica obišla kuću. Kroz prozor ostave vidjeli su otvorena tavanska vrata. Muškarac je pokušao pobjeći preko zadnjeg dijela krova, ali je sišao pravo pred patrolu. Kod njega su našli njen rezervni ključ i fotografije kuće. Bio je majstor koji je prije mjesec dana popravljao oluke. Tada je krišom napravio kopiju ključa i zapamtio gdje stoje vrata za tavan.
Kad su ga odveli, žena je konačno zaplakala. Objasnila je svoj osmijeh: on joj je kroz rešetku pokazao da ćuti i da se ponaša normalno. Pokušala je policajcu dati znak, ali se bojala da će čovjek povući žicu ako ustane ili pogleda prema hodniku. Smiješila se zato što joj je prijetio da će, ako prestane, shvatiti da ga je odala. Žica je vodila do male zvečke na tavanskom otvoru, improvizovanog alarma koji bi ga upozorio na svaki pokret.
Policajac je ostao dok nije stigla njena kćerka. Zajedno su promijenili bravu i zatvorili tavanski otvor. Nekoliko dana kasnije žena je svratila u stanicu s kutijom kolača. Rekla je da joj se i dalje učini da čuje korake kad kuća utihne, ali sada zna da može pozvati pomoć prije nego što strah zavlada. Policajcu je pružila kratku poruku: „Hvala što ste primijetili da se smiješim kad nisam imala razloga.“
