Na ulici sam se uhvatila za stomak i stala nasred trotoara. Bol je presjekao cijela leđa, a onda sam osjetila kako mi niz noge curi voda. Pokušala sam ponovo nazvati muža, ali telefon je samo zvonio. Žena koja je izlazila iz pošte prišla mi je, pridržala me i pozvala hitnu pomoć. Dok smo čekale, rekla sam joj da sam tek u osmom mjesecu i da me muž ostavio jer mu se žurilo na sastanak s prijateljima.
U porodilištu su me odmah odveli na pregled. Beba je htjela napolje ranije, ali ljekarka je ostala smirena i govorila mi da dišem. U torbi sam našla poruku od muža: „Ne mogu sada, objasniću ti kasnije.“ Napisala sam mu gdje sam. Poruka je ostala nepročitana. Ona žena iz pošte sjedila je u hodniku kao da me poznaje godinama, donijela mi vodu i obećala da će sačekati dok ne stigne moja sestra.
Djevojčica se rodila predveče. Bila je sitna, ali je zaplakala čim su je položili na moja prsa. Muž se pojavio tek nakon ponoći, blijed, sa zavojem oko dlana. Čim me ugledao, počeo se izvinjavati. Rekao je da je na putu od pošte ugledao saobraćajnu nesreću, izašao iz auta i pomagao vozaču dok nisu došli vatrogasci. Telefon mu je ostao u vozilu koje je policija pomjerila s kolovoza.
Htjela sam povjerovati, ali sam ga pitala zašto mi je odbio poziv prije nesreće. Tu je zaćutao. Priznao je da je u tom trenutku već skretao prema kafiću, ljut što sam se zadržala u redu. Nesreća se dogodila nekoliko minuta kasnije. Nije izmislio pomoć nepoznatom čovjeku, ali je tom pričom pokušao sakriti ono što je uradio meni. Prvi put nisam tražila izgovor umjesto njega.
Sutradan je donio cvijeće i tražio da odmah krenemo ispočetka. Rekla sam mu da prvo mora naučiti biti tu kad ga trebamo, a ne samo kad se uplaši da će nas izgubiti. Sestra je došla po mene i bebu kad su nas otpustili. U retrovizoru njenog auta vidjela sam muža ispred bolnice. Ovoga puta nisam ga zvala da potrči za nama.
