U autu sam ga pitala šta sam to trebala da mu kažem. Bio je blijed i nervozan. „Da ti se otac zove Marko“, odgovorio je. Nisam razumjela. Moji roditelji su se razveli kada sam bila mala i o ocu gotovo nikada nisam govorila. Nisam ga vidjela godinama. Dečko je parkirao automobil sa strane i nekoliko minuta ćutao prije nego što je izgovorio ono zbog čega mi se sve okrenulo.
Njegova majka je, dok sam bila u toaletu, pitala moje puno prezime i ime oca. Kada je čula odgovor, ustala je od stola i otišla u kuhinju. Njegov otac je odmah promijenio raspoloženje. Ispostavilo se da su mog oca dobro poznavali. Prije skoro dvadeset godina radio je sa njima u porodičnoj firmi, sve dok jednog dana nije nestao novac iz sefa. Sumnja je pala na njega i nakon toga su prekinuli svaki kontakt.
Bila sam ponižena. Nisam ukrala ništa i nisam željela da odgovaram za nešto što je možda uradio čovjek kojeg gotovo nisam poznavala. Rekla sam dečku da me odveze kući. Međutim, prije nego što smo krenuli, zazvonio mu je telefon. Zvala ga je majka i zamolila da se odmah vratimo. Odbila sam, ali on je rekao da njen glas nikada nije zvučao tako.
Kada smo ponovo ušli u kuću, na stolu je stajala stara kutija sa dokumentima. Njegova majka je pronašla pismo koje je godinama čuvala, ali nikada nije otvorila. Poslao ga je moj otac neposredno prije nego što je nestao iz njihovog života. U pismu je objasnio da je otkrio kako novac iz firme uzima njihov tadašnji računovođa. Nije otišao zato što je bio kriv, nego zato što mu je računovođa prijetio porodicom ako progovori.
Najveći šok tek je uslijedio. Njegov otac je priznao da je godinama znao da moj otac vjerovatno nije kriv, ali ga je bilo sramota da ga potraži. Dečkova majka me je zagrlila i rekla: „Zato smo se promijenili kada si izašla iz sobe. Ne zato što te ne želimo, nego zato što smo shvatili čija si kćerka.“ Taj ručak je počeo kao upoznavanje s njegovom porodicom, a završio tako što sam prvi put dobila trag gdje bih mogla pronaći vlastitog oca.
