Kada su policajci sjeli za moj sto, prvo su me pitali gdje sam bio one noći kada me komšija probudio. Ispričao sam sve: poziv u tri ujutro, čovjeka kojeg nisam vidio, nestali očev sat i kamere koje smo postavili nekoliko dana kasnije. Jedan policajac je samo klimnuo glavom i izvadio fotografiju. Na njoj je bio muškarac u tamnoj jakni kako ulazi u moje dvorište. Srce mi je stalo kada sam pogledao lice.
Bio je to moj komšija. Isti čovjek koji me je probudio i tvrdio da je vidio stranca. Nisam mogao da shvatim zašto bi to uradio. Policija je rekla da su pregledali snimke sa benzinske pumpe na kraju ulice i da se na njima jasno vidi kako komšija nekoliko puta noću prolazi pored moje kuće. Kada su ga pozvali na razgovor, prvo je sve negirao, a onda priznao da je ulazio u dvorište.
Ipak, priča nije bila onakva kakvu sam očekivao. Nije ukrao očev sat. Rekao je da je prije mnogo godina moj otac njemu pozajmio veliki iznos novca i da dug nikada nije vratio. Nakon očeve smrti pronašao je staru poruku u kojoj je pisalo da će, ako mu se nešto dogodi, „sat pokazati gdje je sve ostavljeno“. Komšija je mislio da je u satu skriven ključ ili poruka, pa ga je očajnički tražio.
Policija je zatim iznijela malu kesu. U njoj je bio očev sat. Nađen je kod zalagaonice u susjednom gradu. Prodala ga je osoba koju niko od nas nije sumnjičio — moj rođeni stric. On je nakon sahrane ušao u kuću pod izgovorom da traži stare fotografije. Kada su ga suočili sa snimcima iz zalagaonice, priznao je krađu, ali je rekao da sat „nije vrijedio ništa“.
Vrijedio je više nego što smo svi mislili. Urar je otvorio zadnji poklopac i unutra pronašao presavijenu ceduljicu sa brojem sefa u banci. U sefu nije bilo novca, nego dokument kojim je moj otac oprostio komšiji čitav dug. Na dnu je napisao: „Ako ovo čitaš, želim da znaš da mi nikada nisi dugovao prijateljstvo.“ Komšija je zaplakao. A ja sam tek tada shvatio da me te noći nije probudio lopov — probudio me čovjek koji je godinama nosio teret zahvalnosti i krivice.
