Kada sam otvorio vrata njihove sobe, prvo što sam primijetio bila je savršena urednost. Kreveti zategnuti, koferi zatvoreni, ništa razbacano. Ali onda sam pogledao prema kupatilu.
Na podu je bilo više desetina malih hotelskih bočica šampona, sapuna i losiona. Sve uredno oprane, osušene i složene u kartonske kutije.
Iskreno, prva pomisao mi je bila da su ih mjesec dana skupljale kako bi ih prodavale ili odnijele kući. Nisam znao da li da se nasmijem ili da pozovem menadžera.
Jedna od njih primijetila je moj pogled i odmah se zacrvenjela. Rekla mi je: „Znam kako ovo izgleda, ali molim vas, sačekajte.“
Tada su mi objasnile razlog.
Obje su radile kao volonterke u prihvatilištu za žene koje su pobjegle iz nasilnih domova. Njihov boravak u našem gradu bio je dio obuke koju je finansirala jedna organizacija. Svakog dana su uzimale dodatne bočice jer su željele da ih ponesu nazad u prihvatilište, gdje nove žene često dođu bez ičega.
Nisam znao šta da kažem. Osjećao sam se glupo zbog svojih pretpostavki.
Sišao sam do skladišta i ispričao sve menadžeru. Očekivao sam da će reći da to nije dozvoljeno. Umjesto toga, zastao je nekoliko sekundi i pitao: „Koliko kutija mogu ponijeti u auto?“
Do kraja smjene skupili smo nekoliko velikih paketa neotvorenih hotelskih potrepština koje su ionako bile predviđene za zamjenu novom ambalažom.
Dame su plakale kada smo im ih donijeli.
Ali pravi obrt dogodio se dva mjeseca kasnije.
U hotel je stiglo pismo zahvalnosti iz njihovog prihvatilišta. Uz pismo je bila fotografija desetak žena koje drže naše male paketiće.
Na poleđini je jedna rukom napisala: „Kada sam stigla tamo, nisam imala čak ni četkicu za zube. Ta mala vrećica bila je prva stvar koju sam dobila samo za sebe.“
Menadžer je fotografiju stavio u kancelariju.
Od tog dana više nismo bacili nijednu neiskorištenu hotelsku potrepštinu.
