Kada sam otključao vrata, prvo me je zapahnuo miris svježe skuvane kafe. U stanu je bilo tiho, a iz dnevne sobe čula se neka stara muzika. Zvao sam babu nekoliko puta, ali mi niko nije odgovarao. Već sam počeo zamišljati najgore.
Onda sam je ugledao. Sjedila je za stolom preko puta tog čovjeka, doktora u penziji, a između njih je bila otvorena stara kutija puna fotografija. Baba me je pogledala iznenađeno i samo rekla: „Nisam htjela da vam kažem dok ne budem sigurna.“
Pomislio sam da se između njih rodila neka kasna ljubav. Iskreno, čak mi je bilo i drago. Poslije djedove smrti gotovo da se nije smijala, a posljednjih mjeseci opet je bila življa. Ali istina je bila sasvim drugačija.
Doktor je nekada radio u bolnici u kojoj je moj djed proveo posljednje dane. Godinama je čuvao jednu njegovu kovertu jer nikada nije uspio da pronađe porodicu. Tek kada je slučajno sreo babu u liftu naše zgrade i čuo prezime, shvatio je ko je ona.
U koverti je bilo pismo koje je djed napisao nekoliko dana prije smrti. Nije bilo namijenjeno baki, nego mom ocu. Pisao je da mu je žao zbog njihove posljednje svađe i da ne želi da moj otac cijeli život misli kako ga je razočarao.
Baba je svaki dan silazila kod doktora jer nije znala kako da preda pismo sinu. Bojala se da će otvoriti stare rane.
Tog popodneva smo zajedno otišli kod mog oca. Čitao je pismo bez riječi, a onda prvi put u životu predamnom zaplakao.
Kasnije mi je baba priznala još nešto: doktor joj nije bio samo čovjek koji je čuvao kovertu. Poslije djedove smrti postao joj je prijatelj koji ju je svakog dana podsjećao da život ipak nije završen.
A onda je iz džepa izvadila dvije karte za more i nasmijala se: „Mislim da je vrijeme da i ja jednom uradim nešto za sebe.“
