Na kraju je tražila da joj prepustim i stan koji sam kupio prije nego što smo se upoznali. Tada sam prvi put rekao „ne“. Nije vikala, nije plakala. Samo me je nekoliko sekundi gledala i hladno rekla: „Onda očigledno ne voliš dovoljno.“
Ta rečenica me je pogodila više nego sve prethodne zamjerke. Godinama sam mijenjao sebe da bih dokazao ljubav. Smršao sam, prestao da vozim motor, skratio kosu, odbijao druženja, pomjerao posao, mijenjao garderobu. Svaki put kada bih ispunio jednu želju, pojavila bi se nova. Tek tada sam shvatio da cilj nikada nije bio da postanem bolji, nego da postanem neko koga ona može potpuno da kontroliše.
Te večeri sam prvi put nazvao najboljeg druga kojeg gotovo godinu nisam vidio. Očekivao sam da će mi reći „rekao sam ti“, ali nije. Samo je došao po mene i odveo me na kafu. Kada sam mu ispričao sve, izvadio je telefon i pokazao mi poruke koje mu je ona slala mjesecima ranije. Pisala mu je da me namjerno udaljava od društva jer joj „smeta kada drugi imaju uticaj na mene“.
To me je potpuno otrijeznilo.
Nisam istog trenutka prekinuo vezu. Htio sam još jednom da razgovaramo normalno. Predložio sam da oboje priznamo gdje griješimo i da više ne pokušavamo mijenjati jedno drugo. Ona je pristala, ali samo pod uslovom da stan ipak prepišem na nju „kao dokaz povjerenja“.
Tada sam znao da je gotovo.
Narednih dana vratio sam stvari koje sam volio u svoj život. Ne mislim samo na motor ili dugu kosu. Vratio sam prijatelje, vrijeme za sebe i osjećaj da ne moram stalno polagati ispit da bih zaslužio nečiju ljubav.
Najčudnije od svega dogodilo se nekoliko mjeseci kasnije. Javila mi se njena bivša prijateljica i rekla da je isti obrazac imala i u prethodnoj vezi. Tada sam konačno prestao da se pitam šta sam još mogao uraditi.
Danas ne žalim zbog svega što sam učinio za nju. Žalim jedino što sam tako dugo mislio da ljubav znači neprestano odricanje od sebe. Kompromis jeste dio veze, ali ako na kraju više ne prepoznaješ čovjeka u ogledalu, onda to više nije kompromis.
