Nakon posljednje svađe s bratom, komšinica je odlučila da više ne razgovara s njim. Godinama je slušala kako joj prebacuje da „nema kome ostaviti imovinu“ jer se nikada nije udavala i nije imala djece. Najviše ju je boljelo što nije tražio da joj bude blizak kao brat, nego je svaki razgovor nekako završavao na stanu, ordinaciji i novcu.
Jednog jutra otišla je kod notara. Brat je, naravno, bio uvjeren da će se predomisliti i sve ostaviti njegovoj djeci. Čak je počeo da se ponaša kao da je stan već njihov. Govorio je gdje će pomjeriti zid, šta će uraditi s ordinacijom i kome bi lokal mogao da se izda.
Ona se samo smijala i ništa nije objašnjavala.
Nekoliko sedmica kasnije brat je saznao da je napravila testament. Pokušao je preko rodbine da sazna šta piše u njemu, ali niko nije znao. Od tada je postao još ljubazniji. Donosio joj je namirnice, zvao je skoro svaki dan i odjednom se „sjetio“ da je ona njegova jedina sestra.
Ali ona je vrlo dobro znala zašto se promijenio.
Kada je nekoliko godina kasnije preminula, porodica se okupila kod notara. Brat je došao sa djecom, siguran da ih čeka veliko nasljedstvo. Notar je pročitao da stan pripada njegovoj djeci, ali samo pod jednim uslovom: ne smiju ga prodati deset godina.
Brat se nasmijao, uvjeren da je ipak pobijedio.
A onda je uslijedio drugi dio testamenta.
Ordinaciju, lokal i gotovo svu ušteđevinu ostavila je mladoj djevojci koja je godinama radila kod nje kao asistentica. Ta djevojka je kao tinejdžerka ostala bez roditelja, a komšinica joj je pomogla da završi školu, zaposli se i kasnije upiše stomatologiju. Porodica skoro ništa nije znala o tome.
U pismu koje je ostavila napisala je samo: „Imovina nije nagrada za krvno srodstvo. Ostavljam je onome ko je bio uz mene kada mu od mene nije trebalo ništa.“
Brat je tada shvatio ono što nije želio da vidi dok je bila živa. Sestra nije ostala sama zato što nije imala svoju djecu. Sama je izabrala kome će biti porodica.
