…pozvala da pođem s njom. Mislila sam da će me pred komšilukom dodatno poniziti, ali skrenula je prema kući moje majke. Ušla je bez kucanja, kao neko ko je tamo svakodnevno. Mama je sjedila za stolom, a pored nje stajala je tek skuhana supa.
„Pitaj je ko joj donosi ručak kada joj se zavrti u glavi”, rekla je komšinica. „Pitaj je ko je prošle zime ostao ovdje tri noći jer nije smjela sama ustati.” Pogledala sam majku, očekujući da odmahne rukom. Umjesto toga, počela je nervozno slagati ivice stolnjaka.
Slala sam novac redovno i uvjeravala sebe da sam time uradila sve što mogu. Majka mi je preko telefona govorila da je dobro, a ja sam žurila da joj prepričam posao, račune i planove. Nisam primijetila da u tim razgovorima gotovo nikada nisam zastala da čujem pravi odgovor.
Komšinica nije htjela novac za pomoć. Rekla je da joj je moja majka čuvala djecu dok je ona radila dvije smjene i da takve stvari ne staju u kovertu. „Ali ti si meni jutros objasnila da treba da budem zahvalna za pet eura. Kao da sam čekala da dođeš da mi odrediš vrijednost.”
Htjela sam se braniti: stan je mali, nisam mislila ništa loše, ponudila sam pomoć. Sve je zvučalo gore čim bih izgovorila. Izvinila sam joj se bez onog „ali” koje sam već imala na jeziku. Nije odmah prihvatila izvinjenje. Shvatila sam da nemam pravo ni to da očekujem na zahtjev, samo zato što mi je sada neprijatno. Samo je pokupila praznu posudu i rekla da će sutra donijeti pitu.
Te večeri sam sama oprala prozore, a onda ostavila telefon u sobi i sjela uz majku. Pričale smo skoro tri sata. Pred spavanje izvadila je iz ladice novčanicu od pet eura koju sam kao djevojčica dobila od tetke iz Njemačke. „Sačuvala sam je jer si rekla da ćeš mi jednom kupiti kuću”, nasmijala se. Gledala sam novčanicu i prvi put tog dana nisam razmišljala koliko vrijedi. Sutradan sam pozvala komšinicu na kafu. Bez ponude, bez usluge i bez novca na stolu.
