„Nemoj da je otvaraš dok ne razgovaram s tvojom majkom“, rekao je. Odjednom više nije djelovao ljutito, nego uplašeno. Pitala sam ga zašto u njegovom autu postoji koverta za nju. Nije pokušao da mi je otme. Samo je držao volan i gledao kroz vjetrobran.
Znala sam da se poznaju iz mladosti, ali u našoj kući njegovo ime nikada nije pomenuto. U glavi su mi se već slagale najgore pretpostavke. Zatražila sam da me odmah odveze kući. Ostatak puta prošao je u tišini. Kada smo stigli, izašao je za mnom noseći kovertu.
Mama je otvorila vrata u kućnom ogrtaču. Čim ga je vidjela, rekla je: „Znači, našao si.“ Ta rečenica me je pogodila više nego sve što sam do tada zamišljala. Ušla sam za njima i zahtijevala objašnjenje. Mama je pogledala kovertu, pa mene, i pomjerila stolicu da sjednem.
Unutra su bila pisma njenog brata, mog ujaka za kojeg sam znala samo da je davno prekinuo kontakt s porodicom. Pisao joj je godinama na staru adresu. Njihov otac je pisma uzimao i skrivao jer sinu nije oprostio odlazak i brak koji nije odobravao. Mama je vjerovala da ju je brat zaboravio.
Otac moje drugarice nedavno je kupio staru porodičnu kuću od nasljednika. Tokom čišćenja tavana pronašao je kutiju s maminim djevojačkim prezimenom. Nije znao šta sadrži dok mu jedno pismo nije ispalo. Zato je danima pokušavao da pronađe njen broj, a baš te večeri sam mu se pojavila na vratima.
Mama je otvorila prvo pismo i odmah prepoznala rukopis. U drugom je bila fotografija djevojčice, moje rođake koju nikada nisam upoznala. U posljednjem broj telefona. Bio je star, ali smo sutradan preko ljudi iz njegovog mjesta uspjeli da dođemo do novog. Dok je telefon zvonio, mama me je držala za ruku.
Kada se javio, nije znala kako da počne. On je prvi izgovorio njeno ime. Razgovarali su gotovo dva sata. Mjesec dana kasnije dočekale smo ga na autobuskoj stanici. Koverta je ostala na našem stolu, otvorena. Ja se i dalje postidim kada se sjetim šta sam sve pomislila u autu. Mama se samo nasmije i kaže da sam bar postavila pravo pitanje.
