SNAHA MI JE REKLA DA IMAM 7 DANA DA NAPUSTIM KUĆU – NIJE ZNALA ČIJE IME PIŠE NA STAROM UGOVORU
Muž mi je umro prije četiri godine. Poslije njegove smrti sin me je molio da se on, snaha i njihovo dvoje djece presele kod mene.
„Mama, samo dok ne stanemo na noge“, govorio je.
Pristala sam bez razmišljanja. Kuća je bila velika, a meni je prijalo da ponovo čujem dječiju graju.
Prošlo je nekoliko mjeseci, pa godina, pa druga. Oni su i dalje bili tu.
Nisam se bunila. Plaćala sam račune, kuhala, čuvala unuke i trudila se da nikome ne smetam.
A onda se snaha počela ponašati kao da je kuća njena.
Prvo je izbacila moj stari namještaj. Zatim je bez pitanja preuredila dnevnu sobu. Na kraju mi je rekla da bi bilo najbolje da svoju spavaću sobu prepustim njihovoj starijoj kćerki i preselim se u malu prostoriju pored podruma.
Ćutala sam zbog sina i unuka.
Sve do jednog nedjeljnog ručka.
Snaha je spustila kašiku, pogledala me pred cijelom porodicom i rekla:
„Razgovarali smo. Ovako više ne može. Imaš sedam dana da pronađeš gdje ćeš živjeti.“
Mislila sam da se šali.
Pogledala sam sina očekujući da nešto kaže.
Spustio je pogled u tanjir.
Tada sam shvatila da je znao.
„A gdje da idem?“, pitala sam.
„Možeš kod svoje sestre. Ova kuća će svakako jednog dana pripasti tvom sinu“, odgovorila je snaha.
Nisam rekla ni riječ.
Ustala sam od stola i otišla u svoju sobu.
Te večeri otvorila sam stari drveni kofer pokojnog muža koji godinama nisam dirala. Tražila sam fotografije, jer sam željela ponijeti barem uspomene ako zaista budem morala otići.
Na dnu kofera pronašla sam požutjelu kovertu.
Unutra je bio ugovor koji nikada ranije nisam vidjela.
Čitala sam ga nekoliko puta jer nisam mogla vjerovati svojim očima.
Kuću nije naslijedio moj muž.
Kupila ju je moja majka prije više od četrdeset godina i kasnije je ugovorom prenijela isključivo na mene.
Muž je sve dokumente čuvao.
Sljedećeg jutra nisam ništa rekla.
Sedmog dana snaha je sišla niz stepenice i ugledala moj kofer kod ulaznih vrata.
Nasmejala se.
„Znači ipak si shvatila.“
„Jesam“, odgovorila sam.
U tom trenutku neko je pozvonio.
Otvorila sam vrata.
Na pragu je stajao advokat kojeg sam pozvala prethodnog dana.
Spustio je fasciklu na sto i zamolio sina i snahu da sjednu.
Snaha je zbunjeno pitala:
„Šta se dešava?“
Izvadila sam stari ugovor iz koverte i stavila ga ispred nje.
„Rekla si da imam sedam dana da napustim kuću.“
Zastala sam.
„Sedam dana je prošlo. Samo što kofer kod vrata nije moj.“
Pogledala je prema koferu, pa prema mom sinu.
Tek tada je shvatila čije stvari su bile spakovane unutra.
A kada je advokat pročitao ime jedinog vlasnika kuće, u prostoriji je nastala takva tišina da se čulo samo otkucavanje starog sata koji je moj muž ostavio na zidu.
