Ali Ivan je bio uporan. Pazio je na Martinu, dolazio po nju nakon posla, a Stjepanu je samoinicijativno cijepao drva i pomagao popraviti stari krov koji je prokišnjavao. Stjepan je polako omekšao. Shvatio je da Ivan ima dobre ruke i još bolje srce.
Kada su zakazali vjenčanje, Martina je bila najsretnija djevojka na svijetu, ali i zabrinuta. Znala je koliko njezov otac teško živi. Jedne večeri, dok su sjedili u kuhinji uz štedilicu na drva, Martina je rekla: „Tata, nemoj se trošiti za haljinu. Uzest ću neku jednostavnu, nije važno…“
Stjepan ju je prostrijelio svojim toplim, umornim pogledom, lupio šakom o stol i odlučno rekao: „Moja jedinica se udaje samo jednom. Obećao sam tvojoj majci da ćeš na vjenčanju blistati kao princeza, a Stjepan Kovačević svoje obećanje uvijek drži. Haljina će biti bijela, kakvu zaslužuješ.“
Svega tjedan dana prije svadbe, Stjepan je iznenada pretrpio srčani udar. Otišao je tiho, u snu, ostavljajući Martinu skulu u neizrecivoj boli. Kuća je odjednom postala pretiha, a pripreme za vjenčanje pretvorile su se u hod po žeravici. Umjesto radosti, tuga je preplavila njezino srce.
Na dan kada je trebala čistiti njegovu sobu i spremiti njegove stvari, Martina je stala pred stari, masivni drveni ormar u kojem je otac čuvao svoju najbolju i jedinu košulju te stare radne jakne. Ruke su joj drhtale dok je otvarala vrata.
I tada ga je ugledala.
Unutra, uredno zaštićena u plastičnoj navlaci, visjela je prekrasna, snježno bijela čipkasta vjenčana haljina – točno takva kakvu je oduvijek željela. Na vješalici je stajalo pismo i fotografija na kojoj je njezin otac nosi na ramenima dok je bila djevojčica.
Uzela je pismo drhtavim prstima. Stjepan je svojim nespretnim, grubim rukopisom napisao:
„Moja voljena kćeri, ako čitaš ovo, znači da mene više nema, ali moje obećanje živi. Radio sam dodatne noćne smjene u pilani i čistio podrume da ti ovo priuštim. Oprosti mi što nisam dočekao taj dan da te vidim u njoj, ali znaj – bit ću uz tebe dok budeš koračala prema oltaru. Voli te tata.“
Martina je prislonila pismo na grudi, sklopila lice u dlanove i pala na koljena, dok su suze nezaustavljivo tekle, a miris očeve stare garderobe i ljubavi ispunjavao cijelu sobu.
