SIN MI JE REKAO DA ZA BOŽIĆ IDE KOD SNAHINIH – A ONDA SAM KROZ PROZOR VIDJELA NJIHOV AUTO ISPRED MOJE KUĆE
Otkako mi je muž umro, praznici su mi postali najteži dio godine.
Dok je bio živ, naša kuća je za Božić bila puna. Sin Nenad bi dolazio sa suprugom Jelenom i djecom, pekli smo kolače, spremali ručak i ostajali za stolom do kasno uveče.
Poslije njegove smrti sve se polako promijenilo.
Nenad je počeo češće provoditi praznike kod Jeleninih roditelja.
Nisam se bunila.
„I oni žele vidjeti unuke“, govorila sam.
Ali sam se svake godine potajno nadala da će barem dio dana provesti sa mnom.
Sedmicu prije Božića Nenad me je nazvao.
„Mama, samo da ti kažem da ove godine idemo kod Jeleninih.“
„Cijeli dan?“
„Da. Oni su već sve organizovali.“
Pokušala sam sakriti razočaranje.
„Dobro, sine. Lijepo se provedite.“
„Doći ćemo kod tebe neki drugi dan.“
Spustila sam telefon i pogledala veliki sto u trpezariji.
Prvi put sam odlučila da ne spremam veliki ručak.
Čemu?
Za sebe mogu skuhati nešto malo.
Na Badnje veče unuka Mia mi je poslala poruku:
„Bako, šta radiš sutra?“
Odgovorila sam:
„Ništa posebno, dušo. Odmaraću.“
Poslala mi je srce.
Božićno jutro bilo je tiho.
Skuhala sam kafu, uključila televizor i sjela kraj prozora.
Oko jedanaest sati začula sam automobil.
Pogledala sam kroz zavjesu.
Bio je to Nenadov auto.
Srce mi je poskočilo.
Pomislila sam da su ipak odlučili doći.
Ali automobil se nije zaustavio ispred kapije.
Produžio je dvadesetak metara i parkirao iza stare garaže mog pokojnog muža.
Mjesto se gotovo nije vidjelo iz kuće.
Bilo mi je čudno.
Zašto bi se skrivali?
Čekala sam da izađu.
Niko nije dolazio.
Poslije nekoliko minuta izašla sam u dvorište.
Kada sam prišla garaži, vidjela sam Nenada kako otvara gepek.
Pored njega su stajali Jelena i djeca.
Svi su se ukočili kada su me ugledali.
„Mama?!“ rekao je Nenad.
„Šta radite ovdje? Zar niste kod Jeleninih?“
Mia je počela da se smije.
„Tata, rekla sam ti da će nas baka vidjeti!“
Nisam razumjela.
Tada je iz gepeka izašao miris pečenja.
Jelena je držala veliku šerpu, a unuk dvije kese.
„Šta se događa?“
Nenad se nasmijao.
„Pokvarila si nam iznenađenje.“
„Kakvo iznenađenje?“
Tada mi je Mia prišla.
„Bako, slagali smo te.“
„Zašto?“
„Zato što smo htjeli da misliš da ćeš biti sama.“
Moram priznati da me to nije nasmijalo.
„To baš i nije lijepo iznenađenje.“
Nenad je odmah spustio pogled.
„Znam. Ali čekaj.“
Otvorio je garažu.
Unutra sam ugledala nešto zbog čega nisam mogla progovoriti.
Stari drveni sto mog pokojnog muža bio je potpuno obnovljen.
Godinama je stajao u garaži.
Za tim stolom smo nekada svi slavili praznike dok djeca nisu porasla i dok ga nisam zamijenila većim.
Nenad ga je očistio, popravio i lakirao.
Na njemu su bile fotografije.
Desetine fotografija.
Moj muž sa djecom.
Naše vjenčanje.
Nenad kao dječak.
Unuci kada su bili mali.
A u sredini je stajala velika fotografija mog pokojnog muža sa posljednjeg Božića koji smo proveli zajedno.
Nisam mogla zadržati suze.
„Šta ste ovo uradili?“
Nenad me je zagrlio.
„Znam koliko ti tata nedostaje za praznike.“
Jelena je dodala:
„Zato smo htjeli da ove godine svi ponovo sjedimo za njegovim stolom.“
Tada sam primijetila još nešto.
Na jednoj stolici bila je mala drvena pločica.
Na njoj je pisalo:
„DEDINO MJESTO – ZAUVIJEK SA NAMA.“
Sjela sam.
Plakala sam kao dijete.
Ali onda sam se sjetila nečega.
„Čekajte. Rekli ste da idete kod Jeleninih.“
Jelena se nasmijala.
„Dolaze i oni.“
„Ovdje?“
„Da.“
Nakon pola sata stigli su njeni roditelji.
Donijeli su kolače i salatu.
Prvi put poslije nekoliko godina obje porodice provele su Božić zajedno u mojoj kući.
Nije bilo dovoljno mjesta za sve za starim stolom, pa smo dodali još jedan.
Jeli smo, pričali i smijali se.
U jednom trenutku pogledala sam fotografiju svog muža.
Prvi put poslije njegove smrti nisam osjećala da je njegovo prazno mjesto samo praznina.
Osjećala sam zahvalnost što smo toliko godina imali zajedno.
Kasnije, kada su ostali otišli, Nenad je ostao da mi pomogne skloniti posuđe.
„Mama, moram ti nešto priznati.“
„Šta?“
„Mia je smislila sve.“
Pogledala sam unuku koja je sjedila na kauču.
„Ti?“
Klimnula je.
„Prošle godine sam te vidjela kako plačeš kada smo odlazili.“
Nisam znala da je primijetila.
„Rekla sam tati da više nikada neću da baka bude sama za Božić.“
Zagrlila sam je.
Nenad je tada rekao:
„Dogovorili smo se. Od sada jedan dio svakog Božića provodimo ovdje. Bez izgovora.“
„Ne morate.“
„Moramo“, rekla je Mia.
„Zašto?“
Pogledala je pločicu na dedinoj stolici.
A onda je odgovorila:
„Zato što porodica ne treba da čeka da neko nestane da bi shvatila koliko je važno da svi sjedimo za istim stolom.“
Nisam imala šta dodati.
Stari sto i danas stoji u mojoj trpezariji.
Više ga nisam vratila u garažu.
Na njemu je mala ogrebotina koju moj muž nikada nije popravio.
Nenad je htio da je ukloni.
Nisam mu dozvolila.
Jer neke tragove ne treba popravljati.
Oni nas podsjećaju da je neko bio tu.
