Naravno — evo dužeg nastavka priče:
Kada sam se zaposlio, otac mi je rekao da od tog trenutka moram svakog mjeseca davati 150 eura za stanarinu. Nisam mogao da vjerujem. Živjeli smo u njegovoj kući, nije imao nikakvih kredita, dobro je zarađivao i znao sam da mu moj novac nije potreban. Ipak, svakog prvog u mjesecu pružao sam mu 150 eura, a on bi ih bez riječi uzeo.
Godinama me to nerviralo. Gledao sam prijatelje koji su živjeli kod roditelja i nisu plaćali ništa, dok je moj otac od mene uredno uzimao novac. Nekada sam ga zbog toga čak i mrzio. Mislio sam da je škrt i da samo želi da zaradi na vlastitom sinu.
A onda je došlo vrijeme da se ženim. Organizovali smo svadbu, troškovi su se samo gomilali, a supruga i ja smo razmišljali kako ćemo nakon vjenčanja skupiti dovoljno novca za svoj stan. Na svadbi su nam rodbina i prijatelji donosili poklone i koverte.
Pred kraj večeri otac me pozvao sa strane. U ruci je držao jednu staru, debelu kovertu.
„Ovo je od mene“, rekao je.
Otvorio sam je i ostao bez riječi. Unutra nije bio samo njegov svadbeni poklon. Bio je tu svaki euro koji sam mu godinama davao za „stanarinu“. Otac nije potrošio ni cent. Sve je čuvao za mene.
Pogledao me i rekao: „Znao sam da ćeš jednog dana poželjeti svoj dom. Da sam ti rekao da štediš, vjerovatno bi pola potrošio. Zato sam čuvao umjesto tebe.“
U tom trenutku nisam znao šta da kažem. Samo sam ga zagrlio i shvatio koliko sam godinama pogrešno gledao čovjeka koji je, na svoj način, cijelo vrijeme mislio na moju budućnost.
