SIN MI JE REKAO DA PRODAJE NAŠU PORODIČNU KUĆU – A ONDA SAM U LADICI PRONAŠLA UGOVOR SA SNAHINIM POTPISOM
U toj kući sam provela skoro četrdeset godina. Moj pokojni muž i ja gradili smo je polako, od jedne plate, odričući se putovanja, nove odjeće i svega što nam nije bilo neophodno.
Kada je umro, ostala sam sama na spratu, dok su se moj sin Milan i njegova supruga Sanja uselili u prizemlje.
Nikada im nisam tražila kiriju.
„Kuća će jednog dana svakako biti tvoja“, govorila sam sinu.
Godinama smo živjeli bez većih problema. Sanja i ja nismo uvijek imale isto mišljenje, ali sam ćutala zbog sina i unučadi.
A onda je jednog nedjeljnog jutra Milan došao kod mene.
Nije ni sjeo.
„Mama, moramo razgovarati.“
Odmah sam osjetila da nešto nije u redu.
„Šta se dogodilo?“
Spustio je ključeve na sto i rekao:
„Odlučili smo prodati kuću.“
Mislila sam da se šali.
„Koju kuću?“
„Ovu.“
Pogledala sam ga nekoliko sekundi.
„Kako misliš ovu? Ovo je moja kuća.“
Milan je uzdahnuo.
„Mama, kuća je prevelika. Ti si sama gore, mi smo dole. Sanja i ja bismo kupili stan, a tebi bismo našli nešto manje. Svima bi bilo lakše.“
Osjetila sam kako mi krv udara u lice.
„Vi ste odlučili gdje ću ja živjeti?“
„Nemoj odmah praviti problem. Samo pokušavamo biti praktični.“
Tada je ušla Sanja.
„Kupac već postoji“, rekla je mirno.
Okrenula sam se prema njoj.
„Kakav kupac?“
„Čovjek koji je spreman dobro platiti.“
Nisam mogla vjerovati šta slušam.
„Niko neće prodati ovu kuću dok sam ja živa.“
Sanja se samo nasmiješila.
„Vidjećemo.“
Ta jedna riječ nije mi dala mira.
Narednih nekoliko dana Milan je izbjegavao razgovor sa mnom. Sanja je često izlazila i vraćala se sa nekakvim papirima. Jednom sam čak vidjela nepoznatog čovjeka kako fotografiše dvorište.
Kada sam pitala ko je, rekla je da je majstor.
Nisam joj vjerovala.
Jednog popodneva Milan i Sanja otišli su kod njenih roditelja. Sišla sam u prizemlje da zatvorim prozor jer je počela kiša.
Na komodi je stajala fascikla.
Nisam namjeravala da je otvaram.
Ali na vrhu je pisalo moje prezime i adresa kuće.
Otvorila sam je.
Unutra je bio ugovor o prodaji.
Cijena: 90.000 KM.
Kupac mi nije bio poznat.
Ali ono što me je zaledilo nalazilo se na posljednjoj stranici.
Pored imena vlasnika stajao je potpis.
Moje ime. Moj potpis.
Samo što ga ja nikada nisam stavila.
Sjela sam na stolicu jer su mi noge počele drhtati.
Pregledala sam ostale papire.
Na jednom dokumentu nalazila se kopija moje lične karte.
Tada sam se sjetila da mi je Sanja prije nekoliko mjeseci tražila ličnu kartu, navodno da prijavi nešto vezano za račune.
Fotografisala sam svaki papir telefonom i vratila fasciklu na isto mjesto.
Te noći nisam spavala.
Sutradan nisam rekla ni riječ.
Otišla sam kod čovjeka kojem sam vjerovala i pokazala mu fotografije.
Nakon što je pregledao dokumente, samo me je pitao:
„Jeste li vi ovo potpisali?“
„Nisam.“
„Onda nemojte ništa govoriti sinu i snahi dok ne provjerimo šta se ovdje dešava.“
Dva dana kasnije zazvonio mi je telefon.
Rečeno mi je da dođem i ponesem svoje dokumente.
Kada sam stigla, na stolu me je čekalo još jedno iznenađenje.
Prodaja kuće nije bila jedina stvar koju je neko pokušavao uraditi u moje ime.
Postojao je još jedan dokument.
Na njemu je pisalo da sam navodno prije skoro godinu dana pristala da svoj dio kuće prenesem na sina.
Ispod je ponovo stajao moj potpis.
„Ni ovo nisam potpisala“, rekla sam.
Čovjek preko puta mene dugo je gledao dokument.
Zatim je pokazao na datum.
„Sjećate li se gdje ste bili ovog dana?“
Pogledala sam datum i odmah se sjetila.
„U Njemačkoj kod kćerke. Bila sam tamo skoro mjesec dana.“
Tada je sve postalo jasno.
Neko je potpisivao dokumente dok ja nisam ni bila u zemlji.
Vratila sam se kući i ponašala se kao da ništa ne znam.
Tri dana kasnije Sanja je ušla kod mene nasmijana.
„Mama, u petak dolazi čovjek da završimo papire. Nemoj praviti scenu pred ljudima.“
„Kakve papire?“
„Za kuću.“
Pogledala sam je i mirno odgovorila:
„Dobro.“
Iznenadila se.
Vjerovatno je očekivala svađu.
U petak oko podneva ispred kuće se zaustavio crni automobil.
Milan i Sanja su već čekali u dnevnoj sobi.
Ušao je čovjek kojeg sam ranije vidjela kako fotografiše kuću.
Pružio mi je ruku.
„Drago mi je što smo se konačno upoznali.“
„I meni“, odgovorila sam.
Sanja je stavila fasciklu na sto.
„Samo još nekoliko potpisa i završili smo.“
Sjela sam.
Milan me je pogledao i rekao:
„Mama, vjeruj mi, ovako je najbolje.“
Tada sam iz svoje torbe izvadila drugu fasciklu.
Spustila sam je na sto.
Sanjin osmijeh je nestao.
„Šta je to?“ pitala je.
„Papiri.“
„Kakvi papiri?“
Otvorila sam fasciklu i izvadila kopiju ugovora.
„Ovi na kojima sam se, izgleda, potpisivala dok sam bila 1.200 kilometara daleko.“
Milan je problijedio.
Sanja nije rekla ništa.
Kupac je pogledao mene, pa njih.
„O čemu ona govori?“
Okrenula sam dokument prema njemu.
„O tome da ova kuća nije na prodaju.“
Milan je ustao.
„Mama, mogu ti objasniti.“
„Možeš. Ali ne meni.“
U tom trenutku neko je pokucao na vrata.
Sanja je pogledala prema hodniku.
„Ko je sad?“
Ustala sam i otvorila.
Kada je vidjela ko stoji ispred kuće, ispustila je telefon iz ruke.
Milan je samo sjeo i uhvatio se za glavu.
Ali najveće iznenađenje tek je uslijedilo.
Jer čovjek koji je došao nije prvo pitao za falsifikovani potpis.
Izvadio je još jedan dokument i stavio ga pred Sanju.
„Prije nego što razgovaramo o kući“, rekao je, „morate nam objasniti nešto drugo.“
Pogledala sam papir.
Na njemu je stajalo ime osobe koju sam dobro poznavala.
Ime moje pokojne sestre.
A ispod njega — ponovo Sanjin potpis.
Tada sam shvatila da priča sa mojom kućom nije počela prije nekoliko mjeseci.
Počela je mnogo ranije…
