Stočni sajam u Đakovu bio je bučan, prepun ljudi, glasova i muke. Kada su stigli, Stipe je pomogao Mariji da spusti rampu prikolice. Ruža je izašla, oprezno spuštajući papke na blatnjavo tlo, širom otvorivši krupne, vlažne oči. Cijelo tijelo joj je podrhtavalo.
Marija ju je čvrsto držala za uže, s knedlom u grlu i suzama koje su joj nezaustavljivo tekle niz lice. U torbi pod njenom rukom stajala je mala slika njezine obitelji, bočica sirupa i nekoliko papira – podsjetnik na razlog zbog kojeg je morala izdati svoje srce.
Ubrzo joj je prišao stariji, krupniji čovjek u zdepastoj jakni. Bio je to preprodavač stoke iz susjednog okruga, poznat po tome što rijetko pokazuje emocije. Bacio je pogled na Ružu, potapšao joj leđa grubom rukom, prešao prstima po njezinim zubima i procijenio njezinu težinu.
„Dobra je simentalka. Mlijeko daje, vidi se po vimenima“, rekao je promuklim glasom, vadeći zgužvane novčanice iz džepa.
Marija je progutala knedlu i pružila ruku da uzme novac. Ruža je u tom trenutku okrenula glavu prema njoj. Životinja se tiho oglasila, onim dubokim, prepoznatljivim zvukom kojim ju je pozdravljala svako jutro pred stajom. Spustila je njušku ravno na Marijino rame, nježno je trljajući, kao da je htjela obrisati njezine suze, potpuno nesvjesna da je mijenja za papire i novčanice.
Kupac je zastao na pola pokreta. Pogledao je Mariju, koja je grlila kravu i glasno jecala, a zatim je spustio pogled na bijelu torbu pred njenim nogama iz koje su virili recepti, lijekovi i požutjela obiteljska fotografija malog Luke i njegovog pokojnog oca.
Nastao je težak, bolan muk usred bučne vreve sajma.
Preprodavač je polako vratio novac u džep. Uzdahnuo je, skinuo kapu s glave i prošao rukom kroz sijedu kosu. Zagledao se u daljinu, pa ponovo u ženu i kravu koja ga je mirno gledala velikim, tužnim očima.
„Ma… nosi je nazad, ženo“, rekao je tiho, gotovo promrmljavši. „Nisam ja dušu prodao. Lijekove za maloga kupi od ovog, a kravu vodi kući sinu. Bogu hvala, zaradit će se drugdje.“
Gurnuo je Mariji u ruke nekoliko novčanica, ne čekajući da mu zahvali, okrenuo se i izgubio u gužvi.
Marija je ostala stajati u blatu, držeći Ružino uže u jednoj i novac u drugoj ruci, dok su joj suze radosnice curile licem. Istog popodneva, dok je sunce polako zalazilo iza slavonskih brežuljaka, Ruža se vratila u svoju staju. Kada je Luka, blijed i s maramom oko vrata, provirio kroz prozor i ugledao šarku glavu kako proviruje iz dvorišta, potrčao je preskačući prag.
Zagrlio je kravu oko vrata, zakopao lice u njezinu toplu dlaku, a Ruža ga je nježno liznula po obrazu. Kuća ponovno nije imala novca, ali imala je život, imala je Ružu i nadu da će sve biti u redu.
