Komšinica iz moje zgrade nikada se nije udavala i nema djece. Danas ima 60 godina, a gotovo cijeli život posvetila je poslu. Prije tridesetak godina otvorila je malu zubarsku ordinaciju i od tada je radila gotovo bez odmora.
Nije joj ništa palo s neba. Kada su joj roditelji preminuli, odrekla se svog dijela porodičnog nasljedstva u korist mlađeg brata. Govorila je da on ima ženu i djecu i da će njemu porodična kuća biti potrebnija.
Ona je nastavila sama.
Godinama je otplaćivala kredit za stan, a zatim je kupila i lokal u kojem je otvorila ordinaciju. Radila je od jutra do večeri i vremenom uspjela steći prilično vrijednu imovinu.
Sa bratom je dugo bila u odličnim odnosima. Njegovu djecu je voljela kao svoju. Kupovala im poklone, pomagala oko školovanja i davala novac kad god je trebalo.
Zbog toga je bila potpuno zatečena kada ju je brat prije nekoliko mjeseci direktno pitao:
„Jesi li već napravila testament?“
Nasmijala se misleći da se šali.
Ali nije se šalio.
Rekao joj je da bi bilo najbolje da stan, ordinaciju i ušteđevinu jednog dana ostavi njegovoj djeci.
„Kome ćeš drugom? Oni su ti jedina porodica“, rekao joj je.
Ona mu tada nije odgovorila.
Nekoliko sedmica kasnije rekla mu je da je odlučila drugačije.
Brat je pobjesnio.
Podsjetio ju je da nema svoju djecu i rekao da je „normalno“ da sve ostane njegovoj porodici. Ona ga je samo mirno podsjetila da se prije mnogo godina odrekla roditeljskog nasljedstva upravo u njegovu korist.
„Tada nisam tražila ništa od tebe. Nemoj sada ni ti od mene“, rekla mu je.
Posvađali su se toliko da joj je brat na kraju rekao da više ne želi da je vidi.
To ju je pogodilo mnogo više nego što je željela priznati.
Nekoliko dana kasnije otišla je kod notara i sastavila testament.
Kada sam je pitala šta je odlučila, samo se nasmiješila i rekla:
„Vidjećeš. Niko neće očekivati.“
Mislila sam da će imovinu ostaviti nekoj humanitarnoj organizaciji.
Pogriješila sam.
Odlučila je da se poslije njene smrti stan proda, a novac podijeli na nekoliko stipendija za djecu iz siromašnih porodica koja žele studirati stomatologiju.
Ordinaciju je odlučila ostaviti mladoj stomatologinji koja već nekoliko godina radi kod nje i koju smatra kćerkom koju nikada nije imala.
Ali najveće iznenađenje odnosilo se upravo na bratovu djecu.
Njima je ipak nešto ostavila.
U testamentu je za svakoga izdvojila određenu sumu novca i uz nju napisala kratko pismo:
„Vi niste krivi za svađu između mene i vašeg oca. Voljela sam vas cijelog života i ne želim da novac to promijeni.“
A bratu je ostavila samo jednu stvar.
Staru fotografiju njih dvoje iz djetinjstva.
Na poleđini je napisala:
„Kada sam imala polovinu onoga što imam danas, tebi sam dala svoj dio bez pitanja. Kada sam stekla nešto svoje, ti si odlučio da ti pripada i to. Zato ti ostavljam ono što je nekada bilo vrednije od svega – uspomenu na vrijeme kada smo bili brat i sestra, a ne nasljednici.“
Kada mi je pročitala tu poruku, shvatila sam zašto nije željela promijeniti odluku.
Nije željela kazniti bratovu djecu.
Samo je željela da posljednju riječ o onome što je sama stvarala cijelog života ipak ima ona.
