Vozim kamion kroz Mađarsku, noć, kiša lije, jedva se vidi put. Na zaustavnoj traci stoji auto, čovek maše. Stajem, iako znam da ne treba. Kaže da mu se pokvario auto i pita da li može do sledeće pumpe.
Uđe u kabinu, ćutljiv, nervozan, stalno gleda iza sebe. Posle deset minuta pita me da li imam radio i kaže da pojačam vesti.
Na vestima spiker govori da policija traga za muškarcem koji je pobjegao nakon teške saobraćajne nesreće nekoliko kilometara iza nas. Opisivali su automobil koji je ostao napušten pored puta.
Bio je isti kao automobil pored kojeg sam upravo stao.
Pogledao sam čovjeka pored sebe. Lice mu je problijedilo, a ruke su mu počele drhtati.
„To je tvoj auto?“ upitao sam.
Nije odgovorio. Samo je gledao pravo ispred sebe.
Poslije nekoliko sekundi tiho je rekao:
„Samo vozi. Objasniću ti sve kada stignemo do pumpe.“
Nisam znao da li govori istinu niti šta se zapravo dogodilo. Nastavio sam voziti, ali sam već razmišljao kako da se zaustavim na prvom osvijetljenom mjestu gdje ima ljudi.
Kada smo ugledali pumpu, čovjek je odjednom rekao:
„Stani ovdje, prije pumpe.“
Odbio sam i nastavio prema osvijetljenom parkingu. Tada je otvorio vrata kamiona dok smo se još polako kretali, iskočio i potrčao prema šumi.
Odmah sam pozvao policiju.
Dvadesetak minuta kasnije stigla je patrola. Ispričao sam im sve i pokazao pravac u kojem je čovjek pobjegao.
Jedan policajac me pogledao i rekao:
„Imali ste sreće što ste nastavili do pumpe.“
Tek tada sam shvatio koliko je nepromišljeno bilo pustiti potpuno nepoznatog čovjeka u kabinu usred noći.
Te noći sam nastavio put, ali od tada jedno pravilo nikada više nisam prekršio:
Ako vidim nekoga u nevolji na autoputu, pozvaću pomoć – ali više neću rizikovati vlastitu sigurnost.
